|
Inkognito -> RE: Anksioznost (12.9.2014 13:50:33)
|
Gdje ste zene moje, kako ste mi? Evo i ja da se malo javim...
Priks, pisala si da stvari ostavljas mehanicki dok radis po kuci, pa ih nalazis na drugim mjestima. E to se i meni desava, valjda je mozak okupiran mislima, pa automatski ostavljamo stvari ili generalno obavljamo poslove. Tako ja nadjem neku stvar na nekom lijevom mjestu ili ne mogu da nadjem gdje sam sta ostavila, pa me onda panika uhvati, e to mi se desi s vrmena na vrijeme. Kao da se uplasim da nesto nije u redu sa mnom u smislu totalne odsutnosti svijesti. Onda samu sebe tjesim da je opet samo opterecenje mozga u pitanju i da je normalno mehanick raditi stvari kad vec mozak luta tamo negdje :D
Mamice, to za gledanje u ogledalo mi je bas poznato. Ali kad skontas i logicno, jer osoba koju gledamo u ogledalu i nije ona ista koju smo nekad znale, nego neka nova, osjetljiva, ranjiva osoba, ne ona nassmijana na koju smo navikli, zato i sebe dozivljavamo kao da to nismo mi. Moramo se prihvatiti das mo trenutno ovakve kakve jesmo, da se borimo s necim teskim i da osoba koju vidimo u ogledalu zasluzuje osmijeh, podrsku. Sto je jednom jedna forumasica napisala, kaze ja sebi sama posaljem pusu u ogledalu :D E tako, da znas da je to jedan normalan simtom anksioznosti
Moram biti jaka, u snovima se i reflektuje ono o cemu mislimo cijeli dan, pa podsvijest obradjuje silne podatke kojima smo se opterecavali po cio dan. Ja cesto sanjam dosta stvari o kojima sam mislila ilii radila taj dan, osobe koje sam vidjela i tako to. A isto tako i te ruzne snove...Oni bas obiljeze sigurno taj naredni dan, mozda i koji naredni, al moramo se truditi da im plaho ne pridajemo paznju i da ih ne analiziramo. Mozda je to i nacin da ovo cime se opteretimo po cijeli dan izadje iz nas, pa makar i kroz snove, jer mozak to mora nekako izbaciti. Tako ja to sebi docaram. Najbolje je prouciti nesto kad te tako probude i pomoliti se Bogu na nacin na koji znamo, jer je meni to bas utjeha u tim i svim ostalim situacijama. To za te smrtne slucajeve ti je skroz slicno kao i kod mene. Gubitak clanova porodice svakako ostavlja duuubooooke posljedice. Tako ti je bilo i kod mene, smrtni slucajevi, ja jaka ko stijena, ne pokazujem puno da me ne bi okolina sazaljevala (?!?!), trpljenje, pa onda na to jos hiljadu problema, situacija, blago receno tragedija i onda jednostavno covjek popusti. Mora organizam odraditi svoje, procesuirati sve nagomilano, pa nije ni cudo sto ona prolazimo kroz ovo. Opet je ovo najmanje sto nam se moglo desiti (mada je nama najgore), i bitno je da smo svjesne da je to posljedica svega (ne)prozivljenog, tako da je nama boriti se i izboriti se s ovim, akoBogda.
Koko, hvala na odgovoru, u pravu si definitivno. Nedostatak samopouzdanja je posljedica losih porodicnih odnosa i svega ostalog sto mi se desilo u zivotu, pa sam valjda i navikla da to, al trudim se maksimalno da to prikrijem. Al postajem svjedna da to nije rjesenje, nego treba raditi na tome, iskorjeniti to koliko god je moguce...to su mi teme za psihologa, kojeg svakako namjeravam posjetiti uskoro, vrijeme je...
Ja sam onako, kombinovano. Onda skontam da ja pms tu, pa se tjesim da je to u pitanju. I dalje imam treme od ljudi, uglavnom na pocetku, onda ih u toku druzenja prevazidjem pa si cestitam, uh koja je to sreca neopisiva. Onda skontam koliko se mi radujemo malim stvarima o kojima ostali ne mogu ni pojmiti. Al opet insan treba biti zadovoljan, opet je dobro kako je bilo.
Eto zene moje, oprostite na ovolikom postu, kad krenu rijeci ne mogu ih zaustaviti
Puuuunooo poljubaca vam salje ova zena :***
|
|
|
|