Strah me prekinuti sa terapijom AD, vidjecu sta on kaze. Radije bih da jos malo pijem, da mi se ne vrate dobro znani simptomi. Moram vam ispricati, u ponedjeljak me uhvatila neka nervoza i osjetim ja neku nemoc u nogama i rukama (to mi se na pocetku desavalo), slabost u udovima. Bas kao PN, ustanem ja, malo prosetam po kancelariji, vratim se, sjednem, i pocnem nesto raditi reko sta bude bice. I vjerujte zaboravim na to i ne znam ni kad me je proslo.

koka i po, veliki pozdrav i tebi...i tvoji me postovi uvijek ali uvijek ohrabre....

IZVORNA PORUKA: koka i po
Strah je glavna kocnica i pokretac u isto vrijeme.
Kad zvoni u glavi zvono za paniku i ti si sigurna da ce panika prestati od lijekova uzimas ih i mislis da je problem rijesen.Medjutim,samo produzavas agoniju.Znam iz iskustva...i neka me pojedine pogresno ne shvate.
Snaga i ozdravljenje se nalaze u covjeku samom...ne zaboravi..lijekovi su samo usmjerivaci ka cilju a ti si sama najbolje mozes pomoci.Vidis iz prilozenog sto ti se desilo.
Samo treba trunkica hrabrosti i snage da sve prevladas sama i sa svojom voljom .
Sjeti se mojih rijeci kad se osjecas prazno i uplaseno..i ti i sve ostale koje prolaze pakao kroz koji sam ja nekad davno prosla.
Sretno.

Znam ja da je to u nasim ludim glavicama , i zato sad necu da pijem nikakvu tabletu za smirenje vec se sama borim i samoj sebi govorim da sam sve ovo prosla, i nikad se nista strasno nije desilo, pa nece ni sada. Ovih dana sam dosta razmisljala o posjeti dr, o mogucnosti prekida terapije AD, pa mozda sam se malo opteretila, a nama malo treba pa da se ubedacimo.

IZVORNA PORUKA: Elmasa

Evo malo mene da se pozalim 
Da ne govorim koliko me ovo vrijeme ubija, i neke obaveze koje trebam zavrsiti a ne mogu jer imam osjecaj da ''moram'' i onda mi to sve stvara pritisak i lose mi bude. Onda bas ne mogu nista ili jedna se natezem.
Danas sam opet ''pukla'' i sinoc Ne znam vise jel sve zbog tog prekida sa deckom ili je nesto drugo. Osjecam se stalno kao da sam izgubila dio sebe, i sve vecu usamljenost, a kad zovem prijateljice da malo izadjemo bez price i svega, vec cisto na pice negdje da se opustimo, skontam da niti jedna ne moze jer ili je udata, radi, ili ima dijete. A ja pogledam oko sebe i skontam kako se osjecam napusteno, jos nista nisam ''zavrsila'' u zivotu, i jos se ''borim'' sa ovim stanjem svaki dan...Pa dokle vise? Dok covjek ne pukne skroz!
Moji me ukucani gledaju sa strahom. Zabrinuti su, i jos su mi danas rekli ''Ti si nas sviju poremetila sa tim svojim ''problemima'', sad niko od nas vise nije sretan zbog tebe''! E pa zamislite kako mi je bilo kad sam to cula! Doslo mi je da uradim neku ludost, naskodim sebi...
Sta da radim, ne znam... Vec danima uzdisem, ne mogu nikako ni da placem, a ako odvalim plakati, ne zaustavljam se...
Palo mi je samopouzdanje na minimum, i onda jos kad se sjetim da mi me mogao strefiti jedan panicni, e onda bas.....
Terapija ko terapija mi je ok, mada mi je raspolozenje malo prije prekida i poslije prekida stalno : tuzno... Valjda je to normalno i tu ni AD ne pomaze Stalno se pitam : zasto je to uradio? U cemu sam pogrijesila? Jel se nije mogao nositi sa mojim stanjem? Jesam mu postala ''teska''? I kada sam se pokusala pomiriti, odbio je vise puta ...a tako me kao volio...


Izvinite...Znam da ovo nije mjesto da vam istresam svoje ljubavne jade, al ne znam vise kome... Prijateljice su bile tu kad smo tek prekinuli, i sad kao misle da sam ja to prebrodila, jer necu vise da pricam o njemu, i ''glumatam''....a i one imaju svoje zivote i porodicu...

IZVORNA PORUKA: jaca76

Koko,jel to hoceš da kažeš da si sama bez icije pomoci uspjela,bez lijekova,psihologa,homeopate,hodze....??Ja sam u zadnjih mjesec dana upoznala nekoliko njih sa istim problemom i svi su išli nekim hodzama i šejhovima,ali to ovdje na forumu niko nece reci...Ja imam i volju i želju i borim se svaki dan , ali ne ide..nikako ne mogu otici u drugi grad sama..Znam da mi ne mogu pomoci ni AD,ni razgovor sa psihologom...potpuno sam normalna,nemam nikakvih problema,sve dok ne krenem negdje sama...