lajlac
|
Dobrodoslicu zelim svim novim clanicama, a moje stare clanice, toplo pozdravljam i ljubim!
Pitale moje druge za mene, i odmah stupam u akciju 
Prije nego sto pocnem sa svim svojim stanjima i epizodama, da utjesim sve vas koji patite od vrtoglavica, slabosti, straha od sramocenja zbog drhtanja ruku ili slicno tome (Brynetica), prosla kroz te faze i garantujem ti da ce iste proci. Međutim, ako je to tvoj primarni strah (onaj najveci) on ce ostati vazda i zauvijek ali ti ces se nauciti nositi s tim, iznaci ces tehnike i metode suocavanja.
Drugo, stomak-zeludac, bolovi, zgaravice, igranje zeluca, tjeskoba sve to prozivljavam i ja ovih dana (MILI), kao da mi je zategnut zeludac, osjetim da je to zbog nervoze i tjeskoba, pokusajem sebe ubjediti da ce proci, ono prodje, ali ostaju misli i pitanje: sta ako...? i koliko cu jos ovo trpiti? Hocu li izgubiti snagu i sabur? Dokle?
Ovih dana sam strasno tjeskobna, nervozna i najgore od svega jeste sto to svi primjete na meni (mama i tata) i toliko mi ih bude zao sto nekad se istresim na njima, bilo komentarom bilo nekom primjedbom, da mi to poslije stvara jos vecu tjeskobu jer se osjecam krivom, jadnom, zlobnom. Sve mi smeta, kad stvari nisu poredane kako treba, sto mnoge stvari hocu a ne mogu dobiti, sto nisam smirena i sto nemam kontrolu nad svojim mislima, sto sumnjam u sve i svasta, sto svasta nesto hocu i nauciti i uciniti, ali tu je ta blokada, džaba. Jedno vrijeme sam cak mislila da cu progovoriti sama sa sobom, sve su mi se usta trzala i drhtala od straha od toga, da ce misli preuzeti kontrolu nada mnom cijelom, pa misli i scenariji raznorazni, ali vec znate kakve su to misli. Mislim o svemu, u sebi vodim duboke monologe, kao kakav filozof, od pitanja i smisla zivota do mojih snaga i nemogucnosti.
Bojim se toga sto sam toliko, s ovom kuckom, postala nervozna i netolerantna, jer prije nisam takva bila, bar ne u toj mjeri.
Kad razmisljam o buducnosti, sve mi je mutno, sve sto predocim sebi meni je nedostizno, ne mogu se zamisliti, strah me da ljudi oko mene ne pate zbog mojih naglih promjena raspolozenja...Ponekad ne znam vise ni da li da se molim, da li vjerujem, ne vidim logiku nicega, sve mi je mutno i sumnjivo, neodlucna sam, osjetljiva i nervozna, ponekad mi nije ni jasan smisao zivljenja. Bojim se, ali evo dosad se koliko toliko dobro nosim s tim i ljudi me trpe, pa valjda nisam toliko teska
Nadam se da cemo jednog dana svi biti bolje, da cemo iz ovoga izaci jace, snaznije, samouvjerenije. Ja samo molim dragog Boga da mi oprosti na svim mojim mislima, na sve ono sto pomislim, sto sumnjam u Njega, sto mi nije jasno iako ima milion dokaza da postoji kroz razne oblike i pojave, sto se hiljadu puta ogrijesim o svakoga. A vas molim da mi oprostite na dugackom postu ali vi mene vec poznajate, znam ja i oduljiti
_____________________________
Lajla
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
Ma to je samo Panic attack ili napad panike, neće ti ništa biti, niko još od toga nije umro. Može biti jako neugodan, imitira razne bolesti-neko ima osjećaj gušenja,misli da će dobiti srčani udar, da će izgubiti svijest-ali ne brini draga-ništa od toga se neće desiti. Uzrok moraš naći u sebi samoj, vjerovatno si kao dijete bila tiha, povučena.......ne znam, to ti moraš shvatiti i suočavati se sa svojim strahovima. Kao oligofrenolog znam puno o tome, pa ću rado pomoći sa savjetima
e onda me fata jos veci strah 
iji ?
