|
SREĆNA -> RE: nema ništa goreg (15.12.2011 19:50:56)
|
Hvala svima koji saosjećaju i razumiju, hvala na toplim, riječima podrške i zagrljajima , PUNO ZNAČE, jer jako je teško nositi se s bolom prouzrokovanim na ovakav način, pogotovo nama ženama, koliko god mi bile jake , hrabre, pametne, obrazovane , neobrazovane , bogate, siromašne , uspješne ili manje uspješne, rođene na selu ili u gradu, sve smo majke ili ćemo to biti , ili nas većina to želi, a svaka majka zna šta joj njeno dijete znači i koliko sreće i bola ono može da prouzrokuje. Okolina ( kolege, prijateljli, poznanici, komšije , familija šira ali i uža, porodica-pojedinci itd.) nemaju razumijevanja za naš bol, uglavnom govore ono što ne treba da kažu u ovakvim situacijama ( mladi ste, biće djece, nije moglo drukčije itd), pa nas koji trpimo bol njihove riječi vrijeđaju i produbljuju naš bol, jer ne znaju šta uraditi u tom momentu kako odreagovati na naš bol. Najbolje bi bilo da se stave na naše mjesto pa da zamisle da li bi te riječi koje nama govore utješile njih. NE ŽELIM OVAJ BOL NIKAD I NIKOM. Svega smo mi svjesni odrasli smo i razumni ljudi, jer ipak trebali smo biti roditelji , pa samim tim nekako se podrazumjeva da smo samosvjesni, sve je to u redu, ali u tom trenutku u nama se stvara jači bol i snažnija emocija. Sve mi majke koje smo doživjele gubitak djeteta jake smo samo ako smo žive, jer ko nije doživio, ne može znati kakav je to bol i kroz šta sve prolazimo. Svaki čovjek je individua za sebe, svako od nas drukčije se nosi sa bolom, jer naši temperamenti i karakteri su različiti kao i naši životi, vjerovanja, ubjeđenja i sve ono što čini sastavni dio života. Znamo da je Božija volja , ali je teško prihvatiti da tvoje dijete nije sa tobom, jer 9 mjeseci ga nosimo u svojoj utrobi i čekamo dan kad će biti sa nama, a sada ga nema , svaki tren, svaki sat i dan zamišljamo kako izgleda, kako bi izgledao, koliko bi mu zubića poraslo, kad bi napravio prvi korak, prvu riječ kad bi izgovorio, sve ono što bi radio da je sa nama, a nema ga. Jako teško je to prihvatiti i zato neke od nas koje su prošle kroz ovakve bolne trenutke pišemo ovdje tražeči utjehu mada je nikad nećemo naći, ali je lakše kad svoj bol podijeliš sa nekim ko će razumjeti jer ipak mi smo samo ljudska bića , nismo mehanizmi. Mene strašno dodatno pogađa ne razumjevanje okoline, koje je u tolikoj mjeri da su mene I mm pojedine osobe nakon mjesec dana od mog poroda zvale na rođendan svoje bebe, pojedini su nas zvali na svadbu, niko ne shvata da je naše srce puno tuge , da nama nije stalo do slavlja , da smo izgubili našu bebicu koju smo toliko željeli, pa zaboga to je naše dijete koje je mrtvo, koje je ne moguće vratiti , neponovljivo je , to je naše prvo I jedino dijete, naša voljena bebica, , a ljudi zovu na svadbe I rođendane , kako to može biti dobronamjerno i razumljivo.
Ne dao Bog da iko ikad doživi ovakvo iskušenje, na ovaj način , ali samo ALLAH dž.š. zna zašto se sve dešava.
|
|
|
|