|
Mjeseceva Pratilja -> RE: nema ništa goreg (19.1.2012 20:22:32)
|
Naidoh na ovu temu i stvarno ne znam je li slucajno ali odredeno jeste..
Jos uvijek je svjeze i o tome ne pricam. Pisem. Lakse je slovu durati moj teret nego mome umu, srcu. Naprosto ne mogu dalje. Zelim jer imam za koga. Imam muza, kcerku, imam sebe. Mnostvo razloga da se trznem ali je valjda
isuvise rano da ostavim bol. Katkad se plasim da ostavljajuci bol ostavljam i njih dvoje. Vrijeme ne lijeci rane. To su samo puste lazi. Vrijeme nas samo uci i diktira nam bolno kako da se nosimo i zivimo sa boli, sa gubitkom, sa smrcu.
Ovaj zivot mi je postao zatvor. Bas me onako momacki steze, guta. Katkad pomislim da bi bilo mnogo lakse da nisam izrazila zelju da ih vidim ali..I same znate..Koja to od nas po porodu nije odmah zeljela vidjeti svoje dijete, cuvati ga
samo za sebe i ne dati nikome..Ja sam ih imala dvije. Dvije male prekrasne djevojcice. Mrvice moje. Okice jedne su bile otvorene i tako je licila na svoju stariju sestru. Okice druge su bile zatvorene, bila je skupljenja, scucurena,
sa sastavljenim rucicama kao da moli..
Drzala sam ih nakratko, umotane u bijele prekrivace i mirisala. Nisam plakala. Zapravo nisam bila ni svjesna da nisu zive. Zivjela sam u nekoj iluziji da sam rodila i da ce me cekati pokraj kreveta cim doktor zavrsi sa posteljicom
i ostalim bakracima..Nije mi bio jasan muzev uplakani pogled niti doktorov tuzan izgled lica. Svi u toj prostoriji su bili kaharni..I niko mi nije cestitao..Cudila sam se zar se ne vesele rodenju dviju bebica. Sada znam da sam dobila lijekove
za smirenje i da je moj um bio daleko, mnogo daleko od prave radnje zbivanja. Prestankom djelovanja lijekova od tuge sam pala. Odbijala sam hranu, pice. Nisam zeljela nikoga vidjeti. Stipala sam noge, ruke, zeljela sam da moje tijelo
osjeti bol kao da je ono krivo za smrt i gubitak.
Depresija, ponor su trajali dosta dugo i jos uvijek se nisam naucila nositi sa cinjenicom da sam izgubila dva ploda srca svoga, svoje dzennetske pticice. Kao da je nesto iz mene otrgnuto, iscupano. Osjecala sam se tako praznom..
Voljela sam trenutke samoce. Starija kcerka je u vrticu jer ja naprosto nisam imala snage niti volje da se brinem o njoj, o muzu, o kucanskim obavezama, da skrenem misli i pogled na nesto drugo u zivotu. Ta bol je pripadala samo meni.
I ona tisina.
Sada je, cini mi se, mnogo bolje uz povremena sjecanja..To su kao flashovi koji ti jednostavno prolete ispred ociju i bace te na taj dozivljaj.
Svoju snagu, psihicku nadasve, sam pronasla u vjeri, u islamu. Svi smo Boziji i Njemu se vracamo. Tako i jeste..Naucila sam da zahvalim Gospodaru Jedinome sto mi je podario zivot, zdravlje, prekrasno i zdravo, zivo dijete, divnog
muza; sto mi je pokazao moje dvije dzennetske pticice koje me uz Njegovu Milost cekaju u vrtovima. Tom se susretu nadam, pripremam se za njega, duhovno. Spoznala sam da je ovaj zivot kratka vijeka i da ce svako zivo bice smrt
okusiti. Prije ili kasnije. One su bile nevine, bezgresne duse koje je Uzviseni Bog ipak zadrzao kod sebe, a ja cu se truditi da budem bolja osoba i da cu zasluziti jedan lijepi vrt gdje ce me one cekati.
Zadesilo me je tesko iskusenje i dalo mi dodatnu snagu. Iskusenja se daju shodno vjeri..Shodno ljubavi Gospodara prema robu..I Njegovi miljenici su patili, ispastali i glad, neimastinu, gubitak djeteta..I izisli su kao heroji, pobjednici.
Izici cu i ja uz Njegovu pomoc.
|
|
|
|