|
Carobno jutro -> RE: Vaše porođajne priče (7.9.2016 11:40:42)
|
Eh evo i ja konacno da napisem svoju porodjajnu pricu.
Blizi se godina dana a ja tek sada poslozila osjecaje u glavi, srcu, dusi [sm=love.gif]
Trudnoca je prolazila koliko toliko uredno. Mislim, prolazila je uredno koliko sam se mogla smiriti od straha od sjecanja na ranije visebrojne neuspjele trudnoce, od straha na pobocaje, od straha na mrtvorodjeno, od straha izgubljenih nadanja, ocekivanja..od straha na sedam izgubljenih pilica, dusa, svjetova..Prolazila je izmedju clexana, lijekova hrpu, pregleda, amniocinteze i cega vise ne.
Svanuo je i taj petak (lijepi, ma sta lijepi, najljepsi [sm=smiley27.gif]). To jutro sam se spremala i oblacila sa nadom da ce me ostaviti konacno a opet negdje u krajicku mozda razmisljala ma neka me jos da se nosamo u pupi. Ma ni sama nisam znala sta hocu :D MM je uzeo vec poodavnp spremnu torbu i na vratima znacajno rekao, eh bogme ne vracam te ovaj put, reci cu dr, evo ti je pa radi s nje sta hoces..
I tako krenusmo mi put Jezera, sunce upeklo, septembarsko a u meni osjcaji lete, preplicu se, je li moguce Boze da cu docekati svoje zlato poslije toliko godina i suza. Dosli, usli, sjeli i cekamo. Gledam trudnice dolaze, odlaze, sa malim pupama, velikim. Moja 'ceza se gura, rasteze, javlja se a ja je milkim i govorim sad cemo se mi upoznati.
Udjoh doktoru, ma ne znam ni kako, letim vise nego sto hodam,. Dok me pregledao ja molim Boga us ebi da me ne vraca vise. Kaze on, prekidajuci me u razmisljanjima, ostajes, danas cemo. UUUUU, zvoni u usima, krece onaj osjecaj u stomaku, srce krece udarati, pogubih se u sekundi. Kaze voda se zamutila, nemamo sta vise cekati. Samo da napomenem da je to bio termin, ja se nisam ni prsta otvorila. Sazva jos dr Nikulina, dr Imsiriju, pregledase me, saglasise se da idem na carski, velika beba a ja sitna, mala, ne prodjoh onaj test za prirodni porod.... Ranija iskusva su nas naucila da nema sanse prirodno da rodim, jedan porodjaj koji imah, trajao je 36 sati i samo tri prsta otvorena, sto je bila haman pa smrtna muka [sm=smiley13.gif]
Elem poslase me na patologiju i onda krecu pripreme. Klistiranje, ctg, nalazi, internista..dobih zeleno svjetlo i u 12 sati me svedose u prizemlje u onu neku sobu ispred sala. Ostavise me tu u onom ogrtacu da sjedim i sutim i cekam. Cini mi se da sam svoje srce cula kako kuca koja je tisina bila..za petnaestak min dodje sestra po mene i rece vrijeme je i pod ruku i vodi me, prolazimo pored sala a sve se vidi u njim, jao majko, ovi operisu, oni zavrsavaju, dobacuju, smiju se a meni srce u grlu sto od straha sto od nade da cu brzo upoznati svoj smisao zivota [sm=smiley1.gif]
Pripremise me i rekose da ja moram totalnu anesteziju radi clexana i trombofilije i u 12 i 32 ja zaspah, gledajuci svog dr kako se priprema sa nekom fino dr smedje kose (ne znam kako se zove ali je krasna bila, ljubazna)
Budjenje, osjetim boli i vidim dr kako me doziva, pitam za bebu jedva otvarajuci usta i cujem, M. Beba je krasna, sve ok, spavaj. Sljedece budjenje uz bolove i opet moje pitanje kako je bebe i sad opet uvjeravanje da je sve ok. Intenzivna k'o intenzivna, obilasci sestara, mjerenje pritiska, infuzije itd. Sve uz ogroman adrenalin od prevelike srece uz zahvalu Bogu koji mi je ovo omogucio. Pricam sa mamom, mm i svi kazu da je divna, da ima kosicu i da lijepo place. Ja to znam, meni je najdivnija iako se nismo vidjele, osjetile smo se evo devet mjeseci. Meni ljepse i bolje nema <3
Sutra dan nas prebacuju u sobe, tusiranje i krevet. Skidaju uzasni kateter i odmor. Ja sve iscekujem, virkam, gledam, hoce li meni moju dovesti, Sestre guraju ona provida kolica, sve smotuljci u njima, necije srece. Mene trema puca da me rana i ne boli uopste. Ali moje nema [sm=smiley13.gif] Uhvatim sestru i pitam za bebu sa tim i tim prezimenom, kaze ona meni, mama odmorite se doci ce beba, ne sekirajte se. Pitam je li dobro, strah me neki uhvatio. Kaze naravno samo se vi odmorite, ma sta odmori, odmaram se godinama, daj je vamo, haha. Elem, dodje i vrijeme posjeta ja krenula polako tatajuci i drzeci se za ranu odlucna da otmem svoju bebi hahaha. Taman na pola hodnika, sestra gura krevetic i vidim poznato prezime i smotuljak unutra... To ne znam ni opisati, vjerujte, znate i same kakvi su osjecaji kad prvi put ugledate svoj zivot, dusu...Gledam u nju i ne znam sta bih od sebe,od osjecaja koji su se javili u tom trenu. Tako mala a tako meni velika [sm=smiley27.gif]
Tako s pola hodnika sm onastavile i odsepale do stakla da se upoznamo sa nanama, tetkama itd, jer mm se dan ranije upoznao sa njom. Svi placemo i gledamo u nju a ona suti hahah.
Evo sad placem i ja i ona me gleda i nikako joj nije jasno sta mi je. Sada hoda oko stola, doziva me a ja k'o malo dijete placem. Srce mi je puno, dusa takodjer. Ja sam svoj svijet rodila. Ja sam sretna, ma sta sretna, presretna. Dan nije prosao da se nisam Bogu zahvalila. Ja sam nju rodila ali ona je u meni rodila osjecaje bez granica, nepoznate do sada. Ona je rodila mamu u meni...
Jos jednom Boze hvala i molim Te da svaku zenu obradujes ovakvim poklononom.
Do sljedeceg puta [sm=love.gif]
[sm=smiley31.gif]
|
|
|
|