|
Leena -> RE: Vaše porođajne priče (5.1.2016 23:35:12)
|
Evo mene treci put sa porođajnom pričom, ali ovoga puta se nadam da cu ohrabriti buduće mamice, a ne isprepadati ih kao prva dva puta[sm=smiley36.gif]
Termin je bio 14.12. Na termin jedan prst otvorena. Poslije toga samo jedan pregled i amnioskopija; svaka dva dana ctg. Uvijek isti komentar: “Ma super, moze ovako jos mjesec dana.” Moze. Ali nemoj, molim te. Ono sto je zanimljivo, s jedne strane mi je taaako dodijalo biti trudna. Obuvati čarape po 10 minuta, ne moći podići svoje curice, spavati na lijevom boku, odgovrati na pozive i poruke porodice/prijatelja/poznanika/vanzemaljaca: Ne, nista novo, nisam se porodila… S druge, panični strah od poroda i želja da “to” odgodimo, još samo malo. Nekoliko puta me nesto malo zaboljelo. Svaki put mi je reakcija na taj bol bila-spavanje… Kao odoh se ja odmoriti, pa ako bude da sam spremna.Mm je tvrdio da ja “namijerno” legnem da prestane boljeti.
Ugl. 22.12. pijem kafu sa mamom i kazem joj da sutra idem na zabavu. Novogodisnju zabavu koju moje kolege organizuju svake godine malo pred Novu. Nakon sto sam to izgovorila, odlazim na wc. I da, ispadne sluzni cep. U obje prethodne trudnoce je od ispadanja čepa do poroda proslo tacno 24h. Kazem mami:”Ili, ipak, ne idem na zabavu.” Ali… Prođe ta noć… Ujutro sam bila na ctg i doktor koji me porodio sa drugom kcerkom, a kojeg izbjegavam sve vrijeme i nadam se da mi nece biti na porodu je u ordinaciji, nepregledavsi me me ubjeduje da meni uopste nije termin ni bio, nego je 28. I da sam zatrudnila u aprilu. Smijem se u sebi, ali ne govorim nista.
Popijem kafu sa drugaricom i njenim muzem, vratim se kuci… I prođe pola dana, sve u nekom iščekivanju. Ništa. U tom me zove mm da kaze da ce otici po djecu u vrtic da idemo na Trebevic i malo pobjegnemo od Sarajevske magle. I odemo, nas dvoje, bratov sincic i moje curice… Dok setamo, pocnem osjecati neke blage bolove… Nista značajno. Ljudi se okrecu za nama gore, vide troje djece i stomak do zuba, pa smo im valjda cudni. Pocinje me hvatati neka nervoza… Odlucim poslati kumi poruku da necu doci na zabavu, jer sam se prethodnog dana dogovorila s njom da se tamo vidimo. No, zaboravila je mobitel kod kuce i ne mogu joj se javiti. Gledam na sat, ocekuje me tamo za pola sata… I, krecemo nazad… U povratku, truckajuci se tako u autu osjetim jednu jaku kontrakciju. I krenu mi suze na oči. Od uzbuđenja ili od straha, ne znam više… Počinjem galamiti na supruga pred djecom kako me “namijerno trucka u tom autu da mi izazove bolove i kako me grozno boli i kako je on kriv.” On se nesto branio kako su rupe na putu, kako nije do njega… Nisam ga bas slusala. Djecu smo ostavili kod mame i odvezao me na zabavu. Tamo me cekala kuma. Sjednem sa njom i jos nekoliko kolega. I tako, svi pitaju: “Kada je termin?”… Svima govorim: “Prije devet dana…” Jedna kolegica prokomentarise kako je i ona devet dana prenijela sina. U tom mi kuma pocinje pricati kako sam se mogla poroditi na vrijeme, jer eto sutra joj je Badnje vece, prekosutra Bozic i ukrast cu joj praznik… Dok govori opet blagi bol osjetim i kazem joj:”Ne, Tina, veceras cu.”
Ignorisuci njen izraz lica, otuzan pokusaj kuliranja situacije, zovem mm da dode po mene. Ali on se ne javlja. Saljem sms. Opet zovem…Vec me hvata panika… Napokon se javi i samo mu kazem da odmah dode po mene… Oblacim se i izlazim, usput pokusavam da niko ne primijeti da me boli, pa se zaglavim u nekoliko razgovora o potpuno nebitnim stvarima za taj trenutak. I, napokon, izadem na ulicu. Dolazi mm i pita:”Bolnica?”. “Kuća”, odgovaram. Onako zbunjen vozi me kod mame… Tamo sjednem da jedem, napravim sok u sokovniku, pravim se da se nista ne desava, a svi me zbunjeno gledaju i sestra zapisuje neke kotrakcije, tacnije trenutke u kojima napravim grimasu koja njoj porucuje da me nesto boli. I tako, prinoseci ustima casu svjeze iscijedenog soka, i ubjeđujući sve u prostoriji da me nista ne boli- aaaj! Opet onaj jaki bol kao u autu. “Mamice, mamice, boli te pupa?”, pita moja dvogodisnjakinja. Uh. “Idemo”, kazem muzu, “eto neka me neko pregleda.”
Vidim svima izraz olaksanja na licu. Meni zao sto sam prepala djecu, inace ne bih jos isla. Dolazimo u bolnicu. Inace vrlo nervozan portir, koji je svaki ctg izlazio iz kucice da nam kaze da ne smijemo parkirati na bolnickom parkingu, izlazi nasmijan i govori mm da parkira pred sam ulaz. Na recepciji bolnice nasmijana sestrica koja nam mahne i kaze:”Sretno!”
I, napokon, na ginekologiji, otvara sestra, kazem joj da me malo boli. Pita koja je beba. Treća. Siroki osmjeh i još sire otvorena vrata da uđem. Sve podsjeca na scenu iz neke romanticne komedije, samo čekam da još zapjevaju. Ulazim u ambulantu, snimaju ctg i uzimaju podatke. Ulazi mlada nasmijana doktorica. Kaze mi da sjednem na stol da me pregleda. Dok me pregleda, ne osjecam nikakav bol. “Koliko cesti su bolovi?”, dok to pita, ja shvatam da se ni ne sjecam kada me posljednji put zaboljelo, ali se sjetim da je sestra u zapisivanjima mojih grimasa pomenula 5 minuta. “ Na pet.. Su bili. Ako sam ja prerano dosla, samo vi mene vratite kuci. Slobodno.”
“Nisi dosla prerano.”, nasmjesi se. Na vrata ulazi doktor koji je najcesce bio u ambulanti kada sam dolazila na ctg, nasmije se i nazva me prezimenom:”Dosla ti.”
“Jesam. Taman da Vam ne dolazim svaki dan na ctg.” Prilazi da me pregleda. 5-6 prstiju, izgovara. Uh. Okreće se sestri i kaze da ponovi ctg, uradi klistir i ukljuci 5 jedinica… Uh uh. Drip. Moja nocna mora. Izbjeci cu kako znam i umijem. I tako uradi klistir, smjesti me u pripremnu sobu. U meduvremenu sam javila prijateljici da sam primljena u 19:15. Mobitel sam smjestila na dno torbe, pretpostavljajuci da se ne smije koristiti, pa da ga “prosvercam” tako. Ulazi babica nasmijana. Pita me ko me porodio prva dva puta. Ja kazem imena doktora. A babice? Sjetim se imena babica, druge jedva. “Jas am Zlatka, mene neces zaboraviti” , kaze mi pripremajuci drip. “Nemojte, molim vas samo to.” Sjedne na krevet i pomiluje me po ruci:”Zasto?”
Ja joj ispricam iskustva sa prva dva poroda i kazem da se bojim. “Vjeruj mi”, nastavi ona, stavljajuci mi braunilu,”Ovako smo gotovi za dva-tri sata. Ako ne damo infuziju mozemo do jutra. Hajmo mi ovo brzinski obaviti, trece je… Njen me osmjeh nekako ohrabrio. Dobro. Hajmo. Sta je dva-tri sata zivota za ono sto slijedi. Mogu ja to. Prica mi Zlatka kako ona ima cetvero djece, htjela trece i dobila blizance, razgovaramo, ulazi i ona mlada doktorica, onako razgovor kao da smo na kafu izasle. I njih dvije izlaze nakon nekog vremena, ostajem sama… Bolovi blagi. Iscekujuci one jace, u sebi molim Boga da sve bude dobro… Nema jacih bolova. Nema. Provjeravam curi li infuzija uopste. Curi. Nakon nekog vremena ulaze ponovo njih dvije. Pitaju boli li. Kazem da malo boli. Kazu da ce probity vodenjak da pocnu jaci bolovi. Probiju vodenjak.. I to traje i traje… Kazu da je bistra voda. Da, da, mogao je jos mjesec u njoj. “Ovdje ima litar i po?” Pita babica. “I dvije litre.”, kaze doktorice. Nakon smo gotovi sa vodenjakom. Donesu neki mali ultrazvuk koji izgleda kao tablet i gledaju bebu, komentarisu.”Sta mu je ovo?”, pita Zlatka. “Oko.”, kaze doktorica. “A drugo?”, pita. Drugo? Gdje mu je drugo oko, panicim u sebi… “Evo”, kaze joj doktorica. “dusa mala”, tepa mu Zlatka. Doktorica komentarise da je malo krupniji. Pita me kolike su djevojcice bile na porodu. “3350g i 3450”, odgovaram. Osjetim pritisak na mjehur. Odvode me do toaleta i pricaju sa mnom dok pokusavam mokriti. Sve mi to postaje malo smijesno. Babica pusta vodu na umivaoniku, da mi”pomogne”. Vracam se u sobu. Pregleda me doktorica. Kaze da ce krenuti naponi brzo. Kada krenu da predisem 3-4, legnem na desni bok, da ce doci da me pregleda ponovo. Odlaze. I naponi odmah krecu. Boli jako. Ali kazem sebi 3-4. Mogu ja to. Ponovo kada zaboli, ja u sebi molim Boga da sve bude uredu. 3 napona prosla. Eto doktorice. Govori da ce to za satak i da cemo zvati supruga, jer je rekao da hoce da prisustvuje porodu. Kaze kada osjetis napon, malo tiskaj da vidimo stanje. Osjetim i taj cetvrti napon, tiskam. “Sala”, izgovara i ona i babica me u krevetu odvoze u salu. Tamo me prenose na stol. “A muz?!”. Uh, da, muz… Traze ga ispred, zovu recepciju. Nije tu. Rekli su mu da ide kuci, da ce ga zvati. “Hoces da cekamo? Zivite blizu?”, dok pitaju osjecam napon, ma kakvo cekanje. U tom trenu ulazi doktor i pedijatarska sestra. Spremaju se za porod. Tiskaj. Tiskam. Nista. Opet. Nista. Tiskam najjace sto znam. Nista. Curice su izasle u dva napona. Dobro, pomoci ce mi. Gdje je moj muz, placno pitam. “Kako bi ti on pomogao?”. “Drzao bi mi glavu”. Nasmjesena pedijatarska sestra prilazi i drzi mi glavu. Hajmo opet. Doktor krene pritisnuti stomak, babica mu kaze da imam kamen u zuci. On prilazi i pritisce stomak samo lijevo, doktorica na sredini, babica masira, sestra drzi glavu, ja guram i guram i guram… “izlaziiiii”, kazem. Pocinju se smijati. Sve mi lici na priču o Dedi i repi, samo fali taj miš da pogura, izgleda. Izmedu napona svi razgovaramo, kao da se nista ne desava. Jos jedan, jos jedan. Tiskam koliko mogu, jako, jace… Ne disi. Ne disem. Eto ga. Izlazi moj djecak. Ne place. Odnose ga i skupljaju se oko njega.”Je li ziv?”. Do odgovora je prosla minuta, a meni zivot cijeli. “Sto ne bi bio”, pita doktor, nasmijan. Zaplaka moje pile.Zaplacem i ja. Zahvaljujem Bogu na sav glas. “Ima preko 4 kile?”, pita doktorica. “4.100g”, odgovara sestra. Pogledam na sat. 21:20h. Opet napon. Izlazi posteljica. Komentarisu je, gledaju. Sve ok. “Jesam li pukla?”. “Malko”, odgovara doktorica. Daje mi anesteziju i ceka da djeluje. Sivanje ne osjetim uopste.Tri koncica. I gotovo. Daju mi mog djecaka. Divan je. Zaljubljujem se tako opet kao prvi put. Odvoze me u sobu na krevetu. “Nisam javila muzu.” Ne mogu naci moj telefon, sestra vadi svoj mobitel i bira broj. Pruza mi telefon. Potpuno zbunjen muz mi govori da uspavljuje djecu, a ja njemu da sam se porodila.
Bili smo u bolnici dva dana, kuci su nas docekale seke, kojima jos uvijek objasnjavamo da braco nije babyborn lutkica, da ga ne mog nositi, presvlaciti, razvlaciti i ostalo. A on, blazen među ženama, uživa. Na kraju, ponosna sam na sebe što sam uspjela ostati pribrana i sto sam savladala paniku. I, zahvalna sam Bogu sto su me u bolnici docekali takvi ljudi da sam uz njih to uspjela. I da, Zlatka je bila upravu, definitivno je necu zaboraviti.
|
|
|
|