scarlett
|
Evo i moje porođajne priče - nakon 6 mjeseci. 
U 5 mjesecu mi je dr. konstatovala da nisko nosim i pila sam gynipral, rekla je da ću na podvezivanje, ako se stanje pogorša. Ja sam otada pila svoju terapiju i dr. više i nisam pitala kakvo je stanje, nadajući se da će sve proći bez podvezivanja, kako je i bilo, a što je trudnoća više rasla meni je sve veći pritisak bio dole i ja sam kontala da je to od niskog nošenja  .
Stomak mi je bio jaaaaaako veliki, pa su me na ulici već u 6 mjesecu pitali: Jel' to pri kraju? , ali kada je došao 9 mjesec,  se nije izlazilo, a nije ni čudo, jer mama je jela puno sladoleda, lubenica i dinja ( a i slatkiša )
Ipak u 40 sedmici, već me počela hvatati nervoza, svaki dan CTG, ljeto i vrućine, a i dalje ničim ne pokazuje da bi van. Prešli smo i termin, ja svako jutro pred ogledalo, stavljam ruku i mjerim jeli se stomo malo spustio, ali ništa...
Želim prirodan porod, možda se u dubini sebe potajno nadam CR, jer bih rado da bude bezbolno, ali ustvari želim da sve prođe prirodno, da MM bude uz mene. Želim i da što prije sve prođe, jer svaki slijedeći dan znači još jedan CTG i bolan vag. pregled od strane dr. koji se potrefi u smjeni, uf...
U ponedeljak me dr. naručuje da dođem sa stvarima na ležanje u bolnicu, pregledat će me i vidjeti da li vrijedi čekati ili CR. Pita me šta bih ja radije, a ja govorim prirodno, ali naravno ono što je najbolje za .
Obzirom da je trudnoća bila rizična, 2x krvarenje, nisko nošenje, odvajanje dijela posteljice u 8 mjesecu, loša beta u 19 sedmici i preporuka za amnioc., što sam odbila, cijelu trudnoću sam nosila teret da li će sve biti u redu i ono što mi je pomagalo je vjera, čitala sam knjige koje su mi pomogle da prihvatim i da se pomirim sa time ako moja beba ne bude zdrava i da se opet ponosim njome, jer to je moja beba i da je volim i pružim sve što joj treba.
Sada kada se porod približio osjećala sam strah od boli, ali onda kada sam postala svjesna da sam se pomirila sa puno težom činjenicom - da beba možda neće biti ok, pomirila sam se i sa time da mogu umrijeti na porodu.
Znam da zvuči smiješno, ali od tog trenutka, kada sam se pomirila i da mogu umrijeti , više me nije bilo strah.
U ponedeljak ujutro sa stvarima u bolnicu, 5 dana preko termina, pregled i dr. kaže da ne vrijedi više čekati, beba je već prekrupna, a izgleda kao da još dugo neće imati namjeru za izlazak, zakazuje mi CR odmah nakon što me pripreme.
Ja izlazim iz ambulante sretna što ću uskoro biti majka i uzimam stvari od MM, pomalo razočarana jer neće moći biti uz mene, ali opet nekako i olakšana, jer neće boljeti (to sam tada mislila).
Slijede pripreme, vade mi krv i prije klistiranja zovem svoju mamu i kažem joj da su me smjestili u bolnicu i da sada čekamo..., da me ne zove, da razgovorom ne ometam druge žene u sobi, ja ću se njoj javljati - ona je povjerovala.
Nakon svih priprema i potpisivanja, ulazim u salu izmiješanih osjećaja i opet kao bez ikakvog osjećaja. Molim Boga samo da me uspiju uspavati i kada se svjetla iznad stola sjediniše u jedno, moja zadnja pomisao je bila: "Uh dobro je, hvala Bogu..."
Čujem da me neko zove imenom, ja žmirim, nemam snage da otvorim oči, nemam pojma gdje sam, ali mi govore da sam dobila sina i odmah sve postaje jasno. Plačem od sreće i dalje zatvorenih očiju i pitam ih jeli sve u redu s i govore mi da jeste, zdrava beba, 4kg, 54cm
Olakšanje..., ništa me više ne boli...
Zovem MM i govorim mu da je dobio zdravog sina, konačno olakšanje i njemu... Zajedno smo strahovali, tješili se i nismo niskim dijelili ovaj teret, nismo htjeli da se i drugi opterećavaju, to bi nam bio dodatni teret.
Zovem mamu, govorim joj da je dobila unuka, a ona:"Kad, šta, uh..." i spušta mi slušalicu. Shvatila sam naravno da je zbunjena, ali doći će sebi, sretna je naravno, kao i ja, kao i cijeli svijet...
Nešto kasnije donose mi moga sina,     
Nakon toga slijedi oporavak, CR rez sam jako teško podnijela, a o tretmanu u bolnici sam pričala na drugim temama, ovo je onaj ljepši dio.
Shvatila sam da dr. bez obzira da li griješe ili ne, njihovo je da nas upozore na ono što vide, a na nama je da donosimo odluke...
Bez obzira na tehnološka dostignuća i napredak u medicini, samo dragi Bog zna šta se dešava u našoj utrobi, ispod našeg srca i sprema nam predivno iznenađenje.
< Poruku je uredio scarlett -- 3.3.2010 20:10:07 >
_____________________________
"Ne hodaj po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni planine u visini dostići."
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
nasmijala si me sa onim dijelom gdje si pisala za tm i kisik 
. Zar nije trebala biti 
