NORMALNO KAO LJUTE SE, A MENE ONDA GRIZE SAVJEST ZBOG TOGA, KAKO NAUČITI DA SAM SEBI NAJVAŽNIJA JA, MISLIM DA MI SE SVE OVO I DOGAĐA ZATO STO GODINAMA UDOVOLJAVAM DRUGIMA, ALI KAO DA MI JE TO USAĐENO U GLAVU, STA DA RADIM JEDINO DA JOS LUPAM GLAVOM O ZID,

IZVORNA PORUKA: koka i po

vec sam pisala moju pricu.vjerovatno je nisi procitala jer si dosla mnogo kasnije na ovu temu.nije mi tesko da je ponovim.dobro znam sta prolazite i kako se osjecate i vjeruj da ne mlatim praznu slamu.pa da pocnemo.
moje smetnje su pocele tik poslije rata u kome sam izgubila brata,nagledala se strahota u ratnoj bolnici gdje sam radila i hiljadu drugih stvari koje je prokleti rat donio.moj otac je imao obicaj reci da me Bogdom sprijecio da idem tamo gdje sam isla i bila...ali to niko nije mogao jer je to bila moja misija i moj prilog u odbrani zemlje,iako sam bila takoreci dijete.u pocetku nisam znala sta mi se desava.strahovi,nocne more,napadi panike,"neobjasnjivi"bolovi,stah od toga da cu sebi nesto napraviti itd.polako ali sigurno sam pocela da se povlacim iz drustva,da se osamljujem ,razmisljam o tome sta mi se desava i to je bio pocetak mog pakla kroz koji sam prosla.ubrzo nisam smjela sama izaci iz kuce (trebala mi je pratnja) jer sam imala vrtoglavicu i mislila sam da cu se onesvjestiti.u tom periodu "izolacije" od svijeta najvise mi je pomogla moja majka...dusa moja...jer me stalno izvodila u setnje...ko malo dijete a ne odraslu osobu.prosla sam sve moguce i nemoguce doktore,povadila sve nalaze...organski sve u redu ...ali nije bilo u mojoj glavi.
tako da mi je jednog dana dosadilo da me drugi "drze za ruku".nasla sam dobrog psihologa( po preporuci neuropsihijatra ,jer nisam bila slucaj za njega).isla sam dva puta sedmicno tj.vozili su me jer nisam smjela da putujem(jedan od mojih strahova koji bi se kasnije ispostavio kao strah od odvajanja od dragih osoba).moja dijagnoza je bila ptsp.uz pomoc moje drage Edite(psihologa)bacila sam apaurine kojim su me kljukali jer nisu znali sta se desava sa mnom(jos jedan kiks doktora).noge su mi se tresle os straha i srce ludjacki lupalo dok sam prelazila most na kojem sam prije par godina bjezala od pama i pata.u glavi mi je tutnjalo i cula sam isti onaj zvuk i prasak metaka kojim su me gadjali.ali sam ga presla....i dobila na poklon lizalo od mog sadasnjeg muza.onda sam odlucila da idem na jedan seminar ,cisto da se ponovo ukljucim u zivot.isla sam...sa tabletama u džepu za svaki slucaj koje nikad nisam popila.pod je propadao ispod mojih nogu dok sam bila na otvorenom prostoru i medju ljudima(strah od otvorenog prostora uzrokovan granatom koja mi je umalo presudila).ali sam isla.onda sam upisala fakultet i zavrsila ga.misli i strahove od ostrih predmeta rijesila sam hobijem.svaki put kad bi me uhvatilo pocela sam da sijem i izradjujem nakit.ooooo koliko sam samo kompleta na ruke sasila i lancica i narukvica napravila.ali sam se borila sama sa sobom.jer sam bila jaca sama od sebe i to sam htjela da si dokazem.da naglasim da sam u tom periodu isla redovno na psihoterapije.prihvatila sebe,borila se sa sobom pod svaku cijenu pa i po cijenu zivota.
i postala sam ovo sto jesam.
nema tog foruma i stranica u kojem bi mogla stati sva moja prica ..ali jedno cu ti reci...
nadji sebi dobrog psihologa,bori se sa sobom.nista nece samo od sebe proci...nista.proci ce kad ti to budes htjela i kad tvoja zelja za ozdravljenjem bude jaca od tvojih strahova.
i ja nemam neku "dodatnu" snagu koju vi spominjete.ta snaga nalazi se i u vama samo morate htjeti i zeljeti.
ja ti zelim svu srecu svijeta i tebi i vama ostalim.
ja sam svoju bitku dobila a na vama je da izborite svoju.