|
ellla -> RE: nema ništa goreg (23.1.2009 14:16:47)
|
Mislila sam da se ne može desiti meni, ali desilo se... prije osam dana sam rodila svoju malu djevojčicu i bila presretna, poslije devet mjeseci čekanja i osluškivanja svakog bebinog pokreta, devet mjeseci radovanja, dočekala sam da vidim moju bebicu... Spustili su mi je na stomak, bila je sićušna, sa crnom kosicom... Odnijeli su je, a da je nisam stigla ni zagrliti, govoreći da će sve biti u redu, da postoje neki problemi sa adaptacijom na vanjske uslove, ali da će biti u redu. I ni jednog trenutka nisam pomislila da se može nešto loše desiti, mislila sam: "Pa dobro, beba je tek rođena, teška je svega 2,300..." i bila sigurna da će mi ubrzo donijeti moju bebu, moju malu Unu (tako se trebala zvati). Osam sati nakon poroda proglašena je smrt... Uzrok smrti je nerazvijena trbušna dijafragma, usljed čega je prilikom bebinog razvoja došlo do miješanja trbušnih i plućnih organa, pluća se nisu razvila, pa beba nije mogla samostalno disati... Već osam dana slušam priče kako je sve to sudbina, kako će biti djece, važno je da sam ja dobro, a pri svakom spominjanju sudbine kao da mi sipaju sol na ranu... Znam, ne misle ljudi ništa loše, ali svaki put kad spomenu sudbinu, mene nešto presječe... I najteže mi je pitanje "kako si", kažem dobro sam, jer ne znam šta bih drugo rekla, a ja znam kako mi je. Ne postoje riječi koje mogu opisati kako mi je, da opišu ovu prazninu i tugu... Nedostaje mi, jako jako mi nedostaje, a nisam je stigla ni upoznati, ni zagrliti. Jedina utjeha mi je moj muž koji je bio uz mene sve ove dane i dijelio sa mnom moju bol, našu bol. Sad još samo mogu čekati da vrijeme uradi svoje i nadati se da ću jednog dana dočekati da zagrlim svoje dijete.
|
|
|
|