|
leka -> RE: vaše porođajna priča (15.6.2008 18:12:06)
|
Evo još jednog romana
Osvanuo je jedan radostan dan. Radostan zbog dvije stvari, Bajram je i dočekujemo rodicu sa bebom iz bolnice. mMene obuzelo neko neopisivo osjećanje. nNe mogu da odgonetnem da li je tuga ili sreća ili neka tjeskoba. A možda se u sve to umiješao i strah jer se približava i moj termin poroda koji bi trebao biti 19.10., dakle za sedam dana. Ustala sam vrlo rano, ustvari čitavu noć ustajem zbog učestalog mokrenja. Odjednom me obuzima neko čudno osjećanje i počinjem grčevito plakati. Nisam se mogla kontrolisati. Plakala sam, a uopće nisam znala zašto. Taj dan sam sve vrijeme bila napeta i nisam mogla dokučiti zašto se sve to događa. Kao što to i biva svakoga Bajrama obišli smo roditelja i najbližu rodbinu i dan je brzo prošao. Sedam je sati. Ležim i gledam TV. Odmaram se od napornog dana. Osjetih čudan bol u donjem dijelu trbuha. Pomislih, evo ga počelo je, a odmah zatim i ne, ma to je samo zato što čitav dan nisam ležala, a uostalom i nije dovoljno jak da bih se uznemirila. Nastavljam gledati TV, a onda opet. Isti bol. I nakon trećeg odlučujem gledati na sat i pratiti u kojem intervalu se javljaju. Redovni su, svakih 20 min. Deset je sati, već tri sta imam bolove svakih 20 min, a ja i dalje ne razmišljam o porodu. Prethodnih dana nisam imala nikakvih simptoma, nisam krvarila, nije mi pukao vodenjak, a uostalom jučer sam bila na redovnoj kontroli i sve je bilo OK, doktor je rekao da se vidimo za četiri dana. A odjednom bolovi postadoše mnogo jači. Obavijestila sam M. i nastavili smo gledati na sat. I evo ih svake tri min. Nevjerovatan osjećaj. Sada već počinjem shvatati da se nešto događa. M odmah panično predlaže da idemo u bolnicu. Meni se uopće ne ide. Bolovi su izdržljivi i razmišljam o tome da prespavam tu noć pa da sutra krenem u bolnicu. Umirila sam se i legla. Pokušavala sam zaspati, al nisam mogla jer su bolovi bili redovni i postajali sve jači. Odlučila sam da ipak krenemo u bonicu. Polahko sam se obukla i dodala još poneku stvarčicu u torbu koja je ranije bila spremna. Vozim se prema bolnici i uopće me nije strah. Doktor me je pregledao i rekao da sam otvorena 50% i da ću ostati. Obukla sam spavaćicu, predala M svoju odjeću, a u njegovim očima sam vidjela suze. Zagrlili smo se i bilo mi je jako teško. Bilo je oko 23h kada sam legla u krevet. Gledala sam kroz prozor u svjetleću reklamu na neboderu i čini mi se da tu sliku nikada neću zaboraviti. Bolovi su bili sve jači, a još je gore što sam uz svaki trud imala nagon na povraćanje, pa sam svakih tri minute morala trčai (da trčati!!!) do kupatila i to me dodatno iscrpilo. Ta noć se urezala zauvijek u moje misli i živo je se sjećam svim čulima. A bila je tako duga. Izgledalo mi je kao da nikada neće svanuti. Bolovi su postajali neizdrživi. Vrištala sam. Ništa nije pomagalo. Vježbe disanja, dani provedeni na Internetu na temama o trudnoći i porodu, razmišljanje o nečem drugom, sve je palo u vodu. Bila je samo bol i svjetleća reklama na neboderu u koju sam zurila cijelu noć. Svanulo je jutro, a ja uopće nisam ni spavala. Stigla je prva smjena i počeli su novi pregledi. A nedugo zatim i krici u porođajnoj sali koja je bila odmah do moje sobe. Sve je bilo jezivo. Željela sam umrijeti. U nekim trenucima sam se prepuštala kao da sam molila Boga da me uzme. A onda odmah zatim i grčevita borba za život, za život koji nosim u utrobi i kojeg želim roditi. Minute su prolazile, a činile su mi se kao sati. I kada sam mislila da bolovi ne mogu biti gori oni su postajali još gori i borba se nastavljala. Onda i dodatna panika, ne čuje se bebino srce, moram ustati i šetati hodnikom. Nisam mogla. Na svakom koraku sam padala na pod i uvijala se od bolova. Ali u meni je rasla snaga, željela sam razbuditi svoju bebicu i hodala sam brže do posljednjeg atoma snage. Legla sam i nastavila se valjati po krevetu. Došla je doktorica i probila mi vodenjak. Voda je otekla i nedugo nakon toga počeo je porod. Nisam znala kako da se ponašam. Zavrištala sam i sestra je došla i stavila me u odgovarajući položaj i rekla mi da počnem gurati, ali da ne mogu još u salu jer je zauzeta. Strah, panika, vriska, užas. Kucnuo je čas. Idem u salu. Hvatam se za metalne ručke u guram svom snagom. Razmišljam o tome šta ako umrem kome će ostati moja bebica, razmišljam o M, potreban mi je njegov stisak ruke, zamišljam njegov osmjeh i on mi daje snagu da izdržim. Želim ga obradovati, želim mu javiti da je postao otac i ta me ideja održala do kraja. "Još jednom, idemo jako", čujem doktoricu koja mi se svom snagom navaljuje na stomak i riječi "Sijeci", "Nećemo sjeći, može ona" govori sestra", "Sijeci" opet će doktorica. Cap, cap i gotovo. Nevjerovatan osjećaj, ne može se opisati, olakšanje, osmjeh, prvi bebin plač, osjećam ga na prsima i ljubim ga. Brzo ga odnose. "Dječak, težak 3,900g, dug 56 cm, obim grudi 36 cm, obim glave 35 cm", javlja sestra. A meni ravno do mora. Ležim i uživam. Ništa me više ne zanima, još da javim M i ja sam centar svijeta. Osjećam se kao najvažnija osoba na svijetu. Gledam na sat i shvatam da je prošlo 17h i 25min od provg bola do poroda. Taj se dan zauvijek urezao u moje srce. To mi je promijenilo život, taj 13.10.2007.god u 12h i 25min u subotu. To je moj život za koji ću se boriti do kraja.
Rijade voli te mama cijelim bićem nikada to ne zaboravi ma šta da se desi!!!
|
|
|
|