|
Anushka -> RE: vaša porođajna priča (31.3.2009 21:33:07)
|
Nacitala sam se ovih prica prije poroda, a sad sve nesto oklijevam da je napisem.. a sama prica i nije tako strasna, meni je lose bilo tek poslije.
Termin bio 11.11.08. Radila sam do sredine septembra i ukoce me ledja jedan dan i odustanem od posla (nazalost, morala sam prekinuti ugovor). I tada pocne ubrzano "svijanje gnijezda", mjesec dana mijenjanja prozora, krecenja, novi ormar, djecja komoda, krevetic, kolica, zastori, kupovine i pomalo honorarisala i tako udje u 9ti mjesec. Po ulasku u 9ti dr mi kaze vec je posteljica malo ostarila, beba je zrela, mozes se odmah poroditi, to sto je mali ne brini, narast ce. I ja neopterecena odem i na ctg isti dan, i tu bi sve OK, ali pocele one lazne usputne kontrakcije, stegne se stomak i sve, malo zadrzi i prestane. Nekad par puta u danu a nekad par puta u satu, i iduce sedmice ja opet na pregled, kaze dr sve OK beba malo sporije napreduje, (citava trudnoca do tada bila skolska) ali nije problem, zreo je i zivahan... ali ipak manje nego sto je bio.. i do sljedece sedmice strepila kad se i koliko mrda, koliko me steze a ne boli i 23.10 muz bio u mostaru, jedva ga docekala i samo je produzio samnom u bolnicu na ctg - osjetila da nesto nije ok, u bolnici me bas stegli onim kajsevima, uhvatili par kontrakcija, ali kao sve OK. I tu noc oko ponoci ja bi spavala al me pocelo boliti. I tako svu noc gledala TV, hodala, prala kupatilo isl i sve kontala nije to to, jace sam menstrualne bolove imala. I to jutro 24.10 imala nekog posla, pa radila do 14h - naidje kontrakcija, ja se iskrivim, disem i disem i stisnem zube i prodje i niko nije ni skontao. I prosetam kroz grad, donesem cevape meni i mm, jela oko pola 5 i na zakazani pregled.. kad otvorena 2 cm, ajd opet na ctg, i ako sve bude ok porodit cu se taj vikend, i mm i ja prosetamo do bolnice (par kilometara) popijemo kafu (pomislila ko zna kad cemo je nas dvoje popiti vani kad mali dodje) i nadjemo dezurnog ljekara, te oko 8 odem na ctg.. kontrakcije su naravno sve jace i cesce ali bez ritma i razlicitog trajanja.. na ctg-u me samo pogledase i napisali na onom papiru sto izlazi "hospitalizacija", u tom meni opet kontrakcija i skontam da su prave (vidjela crno na bijelo pa morala povjerovati!).
Onda na prijem, mm poslala po torbu kuci (tek je spakovala) i dok je on trazio punjac za mob meni ustanove 4 prsta otvorena, a kad ugledase ctg ljekar onako blago i mirno rece-preporucujem sekciju, skoro nikakve sanse su da beba prezivi prirodan porodjaj i da trebaju moj pristanak za operaciju.. recenica je bila strasna, ja sam ga blijedo pogledala i rekla da se necu mijesati u njihov posao, ako je tako procijenio ja se slazem, samo da beba bude OK, i zovem mm da pozuri jer me "ceka anestezija" a on jadan sav se zbunio - pili kafu prije sat vremena, pa mu javila pocela se poradjati, pa za pola sata idem na operaciju... i oko pola 9 bila otvorena 7cm i kontrakcije non stop - plus klizma sto mi je bilo olaksanje obzirom na probleme te vrste citavu trudnocu, ali mi stavise i kateter, fuj, obrijali me, sve standardno i na sto.. najgore mi je bilo tada i na ctg jer sam morala lezati ravno.. u tom su valjda stigli i moji i njegovi..stavise intranilu, dezinficirali mi stomak i spavanje... u 9.12h su izvukli bebca, 2250gr, apgar 3/10 ispostavilo se da je cak pustio mekonij a tek usli taj dan u 37.sedmicu.. ipak su ga pokazali mm-u i nasim roditeljima - prve rijeci mm-a kako je mali... a moje Hladno mi je! i to dok sam u bunilu se budila iz anestezije jedva sat poslije i ugledala nasmijanog mm-a i odahnula. To jutro prije zore su me natjerali da ustanem iz kreveta, i uspjela nekako cak doci do vode da se umijem, i kad sam se strovalila u krevet sestra na vrata donijela malog samo da ga vidim..dusa mi se smrzla sto ga ne mogu dodirnuti, nego onako kroz maglu u njenim rukama... kako sam bila ljubomorna na nju sto ga ona nosi a ne ja.. napokon, to popodne, donijeli su mi ga da se "upoznamo".. izmedju srece sto je tu i sto je dobro i tuge sto je prosao kroz patnju a da nisam ni slutila... na zalost, tu noc su meni uslijedile komplikacije, i sljedeci susret nam je bio tek za 5 dana, ali sam ih prezivjela zahvaljujuci sjecanju na to popodne.. jos su mi slike u mobitelu od tog prvog susreta.. od tog popodneva sam otkrila u sebi dio za koji nisam vjerovala da postoji, toliko snage i toliko ljubavi da se jos samo mogu zahvaliti Bogu na ovoj sreci..
|
|
|
|