raspolozena mama
|
Nastavak: I konačno je došao taj ponedjeljak... kako mi je prošao, ne znam, ne sjećam se... znam samo da je sve bilo u čekanju kad će doći M. (čiji je sin operisao ruku i preko kojeg smo sve ovo organizovali) da se konačno i uživo upoznamo, pa ćemo zajedno u bolnicu... I došao je... divan mladi čovjek, postigao je puno (to sam saznala od drugih) a izuzetno normalan, skroman, pristojan i nekako je s njim pravo lako razgovarati o bilo čemu... nimalo ufuran... a mlađi je od nas... i tako... razgovarali smo za ručkom o svemu što smo prošli i on i mi, meni muka, ne mogu ni ručati... pa smo lagano krenuli... u bolnicu u kojoj taj doktor radi... Doktor se preziva Docquier, Klinika se zove: Cliniques universitaires Saint-Luc, Odjel: Service de Chirugie Orthopedique Adresa: 10, avenue Hippocrate, B-1200, Bruxelles, Belgique Secretariat tel: 32-2-764-2964 fax.:32-2-764-5371 Na toj se klinici liječe i operišu iz kraljevske porodice, odlični su... Izašli smo ispred klinike i sačekali M. da parkira svoj automobil... Onda smo otišli na - (čita se minus) 2P3 to znači dva sprata ispod prizemlja liftom, na odjeljenje P i onda ordinacija 3 Stigli smo čitavih 20 minuta ranije... obratili smo se sestri i ona je izvadila H. (od tog operisanog dječaka) fajl... a da vidite sistem slanja fajlova, imaju oni one papirne fajlove, ali sve ostalo ide na CD-ovima i imaju neke šine i neke kao "vagončiće" i ubace na te šine i kolica idu sama, gore, dolje, u sva moguća odjeljenja gdje im odrede, automatski... pomislih... Bože, pa mi smo haman još u srednjem vijeku... Sestra ljubazna, izvinjava se što nas moli da pričekamo i odmah javlja da možemo ući u ordinaciju i to sve 4 nas odraslih plus dijete... i nije joj jasno zašto pitamo možemo li svi ući... Svi koji imaju djecu znaju da čak i kada ih vodiš na vakcinaciju (za koju sam mislila da moram :dodgy:) da ne daju da uđe više od jedne osobe, a čak i ako si sam, MORAŠ ostaviti kolica vani u hodniku i moliti Boga da ih zatekneš kada se vratiš... Dočekao nas je neki doktor Španac, koji je na nekom specijalističkom stažu... imena se uopšte ne sjećam... i rekao da će doktor brzo (mi smo svakako poranili) i onda je na komad papira napisao osnovne podatke o mojoj Almi pa su to zakačili za onaj H. fajl... A moja Alma, kad je ušla i vidjela onaj famozni krevet i bijeli mantil - ušla je u takvu vrisku, jedva smo je smirili... I onda dolazi naš dragi doktor D. normalan, kao i ovaj Španac, ljubazan, nimalo ufuran, za razliku od naših doktora čiji nosevi paraju nebo a ljubaznost čuvaju za nekog drugog, ne za svoje pacijente, bar većina njih... I kaže nam da je skinemo, a ona vrišti, sva je pocrvenila i postala je bordo, ne samo u licu nego i komplet tijelo osim pelene :( Ne da mu niti prići... On je kleknuo ispred nje na koljena pa je pregleda, a ona vrišti i stavlja desnu, zdravu ruku ispred očiju da ga ne vidi... a moj muž joj skloni rukicu, a onda čvrsto zatvori oči i svo vrijeme vrišti... Davao joj doktor da nešto uzme u ruku, svoj pejdžer, olovku, a ona neće ni pod razno... pa sam mu ja na engleskom objašnjavala i pokazivala kako hvata, kako radi ovo, kako ono... govorila mu o izbačenoj lopatici iza lijeve ruke i tako... onda je sjeo i zapisivao sve detalje o povredi, o svim vježbama koje smo prošli i tako... i onda sjede i reče da imamo problem... ali je odmah dodao (meni se taj period učinio kao vječnost, jer prvo se pomiriš da će ti dijete ostati invalid, pa saznaš da ima lijeka pa se ponadaš, pa onda čuješ da ima problem)... MOŽE se operisati, ali ne sad... naime, mali H. je bio godinu dana stariji i njegova šaka je već bila ispravljena, dok njena još haman visi i vrlo malo funkcije ima, što se nije moglo naslutiti od neurofizijatričnih prevedenih dijagnoza (naši doktori daju samo kratke uopštene dijagnoze, dok je sve kod njih detaljno i na nekoliko stranica) I onda nas pita možemo li doći sutra, naravno da možemo... u stvari, rekao je... tek je pet, mislim da kolega još nije otišao, molim vas pričekajte i otrča čovjek kao neki potrčko, nađe kolegu koji je specijalista za šaku, prosijed čovjek ali ne vjerujem da je dobacio do 50 godinica... i još se izvinjavaju obojica što smo čekali A znate kako je kod nas... neljubazni, lijeni, drski, treba ti pola godine da čekaš na bilo kakav pregled, ako imaš sreće da rade aparati ili da imaju grafite, agense i slično što treba za pretrage... I pregleda je i taj doktor (ni njegovog se imena ne sjećam)... ona vrišti svo vrijeme, čujem engleski, francuski, svi u isti glas pričamo... ali tiho, tek toliko glasno da se čujemo od njene vriske... Nakon konsultacija između njih dvojice, doktor reče da mora presaditi nerv od šake, pa ćemo doći dogodine na kontrolu ili tamo na kontrolu kod nas, ako tada bude bio u Sarajevu (jer smo mu proslijedili pismo Konzilija (Karabeg i ostali) sa rekonstruktivne hirurgije o mogućoj saradnji da on dođe da ih obuči i operiše, što on često besplatno radi u svojim humanim misijama... i da tad možda bude operacija, a eventualno u četvrtoj godini... ako bi je operisao ranije, ugrozio bi šaku, a on i kolega mogu istovremeno obaviti obje operacije, tako da bismo i šaku, tj njenu funkciju u potpunosti vratili Cijena ista kao i za prvu operaciju (dobili smo desetostranični izvještaj od malog H. sa svakim mogućim detaljem gdje je sve koštalo 1570 eura, od čega je najskuplji 24 časovni boravak, a doktorovih samo 30 eura... kaže doktor da će gledati da i mi ostanemo samo jedan dan pa da smanjimo i bolničke troškove... Nakon tih sat vremena koliko smo tamo ostali... dalje je sve bilo pjesma... oblačenje, pozdravljanje, kao da sam lepršala... za moje dijete ima lijeka... još nije preporučio nikakve vježbe, sve će ona kroz igru sama (i za ovih mjesec dana bez ikakvih vježbi je pravo mnogo napredovala, plus što se pčela debljati i rasti i kosica joj raste jer joj se prima sve što pojede, nema vrištanja i non-stop vježbanja... uspjeh i napredak se vide svaki dan)... i nema više plaćanja goriva i vježbica i ovoga i onoga i za godinu dana ćemo imati novac bez problema... P.S. Kasnije su nam prijatelji dali još novca i skupili smo kompletnu sumu za obje operacije i za avio karte (mada sad kad je napunila dvije godine, biće karta za nju dosta skuplja, ali nema veze, smještaj i hranu imamo besplatnu, sve je oročeno da se podigne pred operaciju Eto to je ono najvažnije, evo i jedna sličica... kasnije smo malo hodali po parkovima da i dijete dahne... nismo hodali po onim turističkim odredištima nego onim porodičnim...
_____________________________
Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo Obogaćuje onog koji ga prima A ne osiromašuje onog koji ga daruje Ne traje dulje od jednog trena A sjećanje na njega ponekad je vječno
|