raspolozena mama
|
hvala draga moja  Nadam se da ćeš i ti napisati svoje iskustvo... sve je lakše kada se podijeli...
Nastavak nedjelja: probudih se prvi put naspavana u zadnjih 10 godina kako sam majka  Madrac mi je super odgovarao, a Alma je spavala u svom krevetiću... Lijep početak dana, doručak, domaćica iznijela svega, kakav švedski sto... Prođe pola dana u razgovorima i pripremama ručka  Prijavila sam se da pomognem domaćici u pripremama jela i pranju suđa, mada oni imaju perilicu, ja sam to začas sve ručno oprala
Poslije ručka mog dragog odvede domaćin da prati fudbalsku utakmicu u kojoj učestvuje i njegov sin (Bosanci protiv Belgijanaca) a mene je domaćica odvela sa Almom u šetnju do jednog obližnjeg, malo većeg parka, mada ima parkića okolo mnogo...
Alma je zaspala u kolicima koje je domaćica posudila od neke svoje prijateljice a ja sam se tih nekih tri stanice šetanja zapuhala kao da sam neka baba od 70 i nešto godina jer nemam kondicije, pošto sam non stop bila u kući i vježbala sa Almicom ili bismo je nakon što muž dođe i ruča vozili na elektrostimulacije...
A domaćica ide 10 metara ispred mene, a starija od mene petnaestak godina... a ja--- puf pant! kako kažu u stripovima...  sramota me mojih godina
Evo par sličica iz tog parka, na prvoj je malo jezero, odnosno rijeka koja vodi do njega, kao nae Vrelo Bosne, puno patkica i labudova, a na drugoj je spomenik ženi koja doji bebu:
 
Umorih se dok ga obiđosmo, molila sam domaćicu da malo sjednemo da dahnem u miru dok Almica spava, ali ona ode, a ja šta ću, za njom...
A domaćica, starija žena, došla iz manje sredine bere svaku travku i cvijet i govori mi da pomirišem, čudivši se što je već sve procvjetalo... Da li da joj kažem da ne bismo trebali brati jer kada bi svako ubrao, ne bi ništa ostalo... mogla bi se uvrijediti... prećutala sam...
Kada se Alma probudila, htjela je da nas slika ali da izvodimo vratolomije, da stanem gdje je opasno, da uđem u cvijetnjak... jedva je ubijedih da mi vrati aparat i da ne moram biti baš tu, lijepe su i one fotografije bez ljudi...
I odlučila je da se vratimo tramvajem... rekoh joj da nemam kartu, rekla je da će ona poništiti dva puta, kao ima kartu za 10 vožnji, ali kad smo ušli... uhhh, draga mi je pravo ta žena, ali najprije je podigla mladića sa sjedišta, iako je pored njega bilo slobodno sjedište, a oba su zaokrenuta, tako da je mogla sjesti i na to drugo, a onda je još glasno prokomentarisala današnju omladinu u negativnom kontekstu, glasno i pola na našem a pola na francuskom i još je komentarisala kako je shvatila da su je razumjeli šta je rekla, pa je prešla na komentarisanje crnkinje koja citiram: "Hoće da je nazor plavka" i žene koja citiram: "hoće starka da je nazor mlada"... i tako dalje... svi nas gledaju...  Nisam znala kako da se osjećam... Žena me je primila i ugostila nas kao najbliži rod, došla je ovdje protjerana sa svog ognjišta, a mene je evo na neki način stid zbog njenog ponašanja... niti joj mogu reći, a niti se mogu više dovoditi u ove situacije...
A onda shvatih da nije uopšte poništila kartu... šta ako uđu revizori, šta ako me zapišu i ne budem mogla ući u državu slijedeći put da Almi skinemo gips i na kontrolu, šta ako... osjetila sam da tonem... manja od makova zrna... brojim još dvije stanice... ne mogu izaći i ići pješke jer sam tek došla, sve mi kuće i ulice isto izgledaju, ne bih se znala ni vratiti...
A ona je shvatila zašto sam se ućutala i to naglas govori te kako neće vikendom revizori u ovaj dio što ima puno Arapa... Eno onaj ovdje stanuje, ovaj ovdje...
Tramvajska stanica je s druge strane, u odnosu na koju smo stranu otišli... bilo mi je interesantno vidjeti rent-a-bike, imaš karticu, ubaciš u čitač, odvezeš bicikl i parkiraš ga gdje hoćeš, širom Brisela imaju ti štandovi...
Evo i sličice: 
Uhhh, kad smo konačno stigli, rekla sam da više s njom ne idem u šetnju zbog inicidenta sa tramvajskom kartom... ionako nisam došla da hodam... dijete sutra vodim na operaciju... ako Bog da...
P.S. Nadam se da nećete pogreno shvatiti moje komentare za domaćicu, samo sam htjela da shvatite zato ni poslije nisam puno hodala i obilazila znamenitosti... a ena nas je pustila u svoju kuću kao najbliu familiju i ugostila nas i htjela da nas vodi da vidimo svata pored svih svojih obaveza i ne elim da pomislite da sam nekako nezahvalna... ovo je bilo samo da shvatite da mi nije ba bilo do hodanja, mada je Brisel predivan grad
< Poruku je uredio raspolozena mama -- 23.3.2014 20:14:57 >
_____________________________
Jedan osmijeh ne košta ništa, a daje mnogo
Obogaćuje onog koji ga prima
A ne osiromašuje onog koji ga daruje
Ne traje dulje od jednog trena
A sjećanje na njega ponekad je vječno
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
a da nam je rekla na početku, moglo je ovo jadno dijete preskočiti sve te silne pregledae, vozanja vježbice, maltretiranja, a o sebi i svojim živcima i umoru da i ne govorim... a tek o novcima... dosad sam mogla platiti dva puta put i operaciju šta sam para potrošila, ne smijem ni da saberem... 
dobro ga zapamtite, i izbjegavajte... juče zovemo DIP i objasnimo da nam treba preporuka za operaciju i potvrda da se to ne vrši u našoj državi, kažu može, bez problema... u međuvremenu se predomisle i kažu povedite dijete... izmrcvariš i probudiš dijete sabahile da bi "vajni" doktor (očito instruiran odozgo) prepisao samo dalju fizioterapiju, kaže da smo izmislili i da se ta terapija ne radi nigdje (a mi poznajemo čovjeka i upoznaćemo dijete koje se operisalo)... eto on kao nikad nije čuo za taj tretman... a tamo se doktori smiju kako naši pojma nemaju i to se tako u svijetu više ne radi, nego operacija od 15 minuta i gotovo... koji kreteni... on je završio fakultet nekada i dalje se nije obrazovao... ako Bog da, kada ovo prođe, osnovaćemo Udruženje za pomoć roditeljima sa istim problemom, da odmah znaju sve opcije liječenja i finansijske potpore od našeg zdravstva, koje to krije kao zmija noge... a svako peto dijete koje izađe iz tog porodilišta izađe sa istom dijagnozom, sale na fizijatriji su prepune, radi se u svakoj sali sa po nekoliko djece odjednom... e pa nećemo ni mi više da budemo blećci, nego ćemo se boriti, za svoje dijete, ali i za svu djecu poslije... bruka...
jako mi je 
zao sto morate prolaziti kroz ovako nesto,zelim vam mnogo srece da vam Bog dragi da najbolje zelim vam od 
