|
BebeLina -> RE: Srce puca... duša jeca :((( (22.7.2013 17:38:45)
|
Mislim da je Život namjerno sve muke koje može donijeti strpao u mojih 20 i kusur godina...I neka je... Jer sada, kad su sve te muke iza mene, ja živim život kakav sam oduvijek željela, imam svoj mikrokosmos koji je uređen po pravilu ravnoteže i sloge.. I lijepo mi je.. Hvala Allahu...
Čitav život se pripremam za ulogu majke. Učila sam od najbolje na svijetu. I pokrala sve recepte za to. Kad mi se ukazao plusić, sjedila sam na jednom mjestu satima i razmišljala o svim divnim stvarima koje će zajedno sa mojim stomačićem rasti u meni, oko mene... Slijedi standardna priča o sreći, suzama radosnicama, mirnoj, lijepoj, "školskoj" trudnoći... Sedmice su sporo tekle. Nikad da se udebljam.. Nikad da mi noge nateknu, da me leđa zabole, pa da imam na šta da kukam, kao i svaka trudnica :)
Uživala sam u svojim, prerano kupljenim trudničkim haljinama, gaćama "za duboku vodu", grudnjacima.. A moj muž je uživao u onom što je u te grudnjake išlo ( :)) XXXL :)
Prije 10 dana smo se spremali na redovan UZV... Pa da saznamo hoće li biti dječak i nositi ime koje sam ja odabrala ili djevojčica i nositi ime koje je izbor moga muža. Noć prije tog datuma, tačnije 11.07. prokrvarila sam.. U bolnici mi rekoše da srculence ne kuca već dvije sedmice. Brodolom u meni... Plakala sam cijelu noć... Olakšala sebi... U petak, 12.07., crvenim markerom obilježen dan na našem životnom kalendaru... Radili su mi kiretažu, pod općom anestezijom. Moja Mrvica više nije bila ispod moga srca, u mom stomaku. Tješile su me moje "cimerke".. Jedna sa vanmateričnom trudnoćom, druga sa miomima u maternici, trea sa 12 litara vode u stomaku, etvrta sa menstruacijama koje su lijekovima morali izazivati, pa prekidati.. I tad sam ustala iz kreveta. Ja sam zdrava elhamdulillah, mlada sam... Zar da plačem zbog onoga što mi je Allah odredio? Zar da kukam, a On zna šta je najbolje za mene... Zar da me tješe one koje su u težoj situaciji od moje... ? Drage žene, ja sam osjetila, bar na tren šta znači biti majka... Moja Mrvica je bila zaštićena mojom utrobom 15 sedmica.. Treba mi snaga za dalje. Moram stajati na nogama i vjerovati da će me Allah opet počastiti tim osjećajem.. I moje srce puca.. I moja duša jeca, ali ja moram dalje... Ja želim dalje. Znam da svako nosi svoj bol na svoj način. Ali toliko se bojim neke depresije, tuge i kočnice u životu, da koristim svu svoju snagu samo da ne padnem na mjestu. Oko mene šapuću da sam još u šoku i da možda nisam svjesna šta mi se desilo. Ali jesam. Ja sam bila majka jedne Mrvice.. Gledala sam srculence, gledala kako sebi pravi prostor u mom stomaku, zbog Mrvice pila mlijeko koje ne volim, jela voće za koje ranije nisam ni čula... I opet ću, ako Bog da... Fizički sam se skroz oporavila, iako je prošlo tek 10ak dana, psihički oporavak će trajati duže, ali ide nabolje...
Samo jedna stvar u svemu ovome me najlakše natjera na suze... Kroz maglu se sjećam svog boravka u bolnici. Dva puta sam bila u toj zgradi, i to u posjeti nekom drugom. Potpuno izgubljena, prestravljena i šokirana, bez pogovora sam slušala doktore i njihove upute, nadajući se da to jeste najbolje za mene. Rekoše mi da legnem na sto. Spremni za kiretažu koju će mi raditi. Stadoh pored stola. Vidim tu je i sivi lonac..hladan, prljav, kao najveći neprijatelj, čeka da legnem, pa da u sebe onako prljavog prihvati nešto što sam ja njegovala svih 15 sedmica... Stojim i gledam... Pogledom tražim nešto mehko, bijelo, čisto, udobno, da obložim lonac, da ubijem ono sivilo, prekrijem hladnoću, dodam nježnost, jer tu će se spustiti moja Mrvica kad njena majka bude u dubokom snu i kad ne bude nikog da se brine za nju. "Dođi dušo, lezi", ponovi nestrpljiva sestra nježno, ni ne sluteći kakva se drama odvija u mojoj glavi.. Legoh.. Zatvorih oči, uplakana jer nisam imala način i mogućnost da svojoj Mrvici budem bolja majka bar taj tren, koji ću i za sebe i za nju pamtiti samo ja...
|
|
|
|