|
cauchy -> RE: Srce puca... duša jeca :((( (23.2.2016 11:43:06)
|
Da i ja podijelim svoj bol...možda bude lakše kada napišem šta osjećam, kada podijelim s vama...
Prije 6,5 mjeseci ostala sam trudna, nakon 4 godine braka. Ranije se nisam usudila pokušati jer imam dvorogu maternicu za koju se vežu mnoge komplikacije, od kojih sam većinu osjetila na vlastitoj koži.
Odmah na početku imala sam probleme sa krvarenjem, zatim u 10 sedmici hematom. Nakon što se to smirilo, bebica bila uredu, sve ok...u 20 sedmici imala sam visoko prsnuće vodenjaka, pri čemu je iscurio dio plodove vode, pa mi je dijagnoza za dalje bila oligohidramion. U nekolio navrata sam boravila u bolnici do svoje 28 sedmice trudnoće. Bila sam na dva konzilija o prekidu trudnoće, jer se sumnjalo na anomaliju ploda zbog manjka pl vode.
Pregledalo me desetine doktora, u bolnici, a i privatno, na moje insistiranje.
Na ultrazvuku (dva puta sam radila 4D) se vidjelo da beba bez obzira na manjak plodne vode dobro napreduje.
Tokom boravka u bolnici u dva navrata sam primala amnioinfuziju. Zadnji put je to bilo 9. februara, da bih nakon toga, naredno jutro dobila bolove, premjestili su me sa patologije u rađaonu. Oko 9 sati bila sam zatvorena, trebali su mi staviti gel, ali grlić je sam od sebe omekšao, počela se otvarati i do tri sata potpuno sam se otvorila i porodila prirodno, bez gela, bez indukcije. Moja doktorica je bila iznenađena da je tako brzo se sve dogodilo, s obzirom da sam prvorotkinja.
Bolovi koje sam tada trpila bili su neopisivi, nisu prestajali ni na minutu, valjda su bili tako jaki jer mi je tokom protekle noći iscurila sva plodna voda.
Kada sam se porodila vidjela sam svoju mrvicu, malenu, krhku, tamnu...Morali su ga oživljavati, zatim je premješten na intenzivnu njegu, u inkubator. Šanse su bile male.
Mene su pustili kući sutradan. Dani kod kuće, iščekvanje, pozivi u bolnicu, posjete i gledanje moje mrvice, onako bespomoćne...za mene je to bio pakao.
Ali, nadala sam se...do zadnjeg dana.
Moj maleni se rodio u srijedu, 10.2., a sljedeće srijede su nam javili da nije izdržao. Moj mali anđeo nas je napustio 17.2.
Kada mi je mm to javio, plakala sam, vikala, dok nisam izgubila svu snagu...i dok me nije smirila inekcija koju mi je sestra iz hitne dala.
Naredna dva dana nisam mogla gledati, ni sa kim pričati, bila sam u transu. Još uvijek sam loše, ali polako se oporavljam, svjesna da je ovo Božija volja, Božije iskušenje.
Pedijatri kažu da je bio iznimno nerazvijen, prerano rođen, te da se mozak nije razvijao, imao je i krvarenje drugog stepena u mozgu, pa i da se spasio i preživio imao bi veliki invaliditet.
Nadam se da ću uspjeti skupiti snage da pokušam ponovo jednog dana, nadam se da će ova bol, praznina koje osjećam, vremenom bar malo popustiti.
|
|
|
|