IZVORNA PORUKA: lovepower

Ena zao mi je [sm=smiley19.gif]
ee ne mogu da vjerujem da ja pisem na ovoj temi...
26 augusta sam otisla na gak oko ponoci sa razmacima od 2 minute,znate porodjajne bolove, a ja se smijem sa mm idemo po naseg djecaka,nasu prvu radost,nase prvo cekanja,nasa prva ljubav,sve je spremno,ispeglano namjesteno ostalo u sobi...
iako sam bila 36 punih sedmica nisam uopste pomislila da se nesto moze desiti
gore su mi ustanovili da nema otkucaja,uz potvrdio da je bebica mrtva...
i ja lezim u nekom bunilu,moram tek da se poradjam...
necu vam pisati kako mi je bilo,rodila sam nekako kazu 01:05 bas brzo,vidjela sam ga cupica moj maleni,najljepsi na svijetu...
uspavali su me da mi izvade posteljicu,rekli su mi da ne bi vise mogla izdrzati bol...kad sam se probudila prvo sam pitala za mm,rekli su mu,hocu da ga vidim,ne moze...oko 02:50 sestrica donosi telefon,on me zove otisao po mog brata,cekali skupa,skupa i saznali,ne place ni on ni ja...samo mi govori da me voli kaze rekli su te ovuda provuci oko 03:05
medjutim tek oko pola sest ujutro me vode iz sale,iz one krvi,on i brat na hodniku blijedi,ljube me maze,samo mi govore koliko me vole i da ce sve biti uredu...u sobi sam sama na ginekologiji buljim u plafon i placem,razne faze prolazim...oko podne na svoju odgovornost izlazim kuci,nista me ne boli,sve sama radim a niko mi ne nudi pomoc...vidim da mi mm nije uospte dobro,pitam sta je on se sklupca kraj mene,nije znao da je beba bila mrtva,mislio je da sam se napatila na porodu i kad me nisu provuukli kraj njega u 03:05 da sam i ja umrla,dozivio sok,moj brat kaze da mu se tijelo nekontrolisano treslo i da je krenuo da me trazi po hodnicima a on se ne sjeca,samo je kraj mene lezao i gledao u mene...mm brat me sanja onako u krvi sa iglama prekrivenu oim zelenim carsafom...ujutro brat krece po mamu koja je bila 400 km udaljena oko 14h je zove i govori joj ja strahujem za nju,nije bas najboljeg zdravlja,oca nemam poginuo je,mama dolazi navece oko 23h jedva ulazi na vrata ne moze da hoda od lijekova...ljudi ne vjeruju,ja jos manje,odmah sa zatrudnila,trudnoca uredna ma savrsena ali eto takva je sudbina,proslo je skoro mjesec i poprilicno sam dobro,idemo dalje,cekamo nalaze sa patologije...Bog mi je dao ogormnu snagu,zivot se vratio u normalu,znam da sam ranjena za citav zivot ali ne daj Boze gorega...sad cu poceti ganjati nalaze,jer ima ogroman strah od iduce trudnoce ali pobijedit cu ja to...moje mlade godine su dosta prosle,zenice meni je tek 21 godina ali idemo dalje,sto mi je rekao jedna moj dobar prijatelj nema povlacenja,nema odustajanja i sto je najvaznije nema predaje...