|
pjenica mala -> RE: Srce puca... duša jeca :((( (23.7.2013 10:40:50)
|
Draga bebelina a i sve ostale koje ste prošle kroz slične boli, a one koje niste, da vas Bog dragi sačuva od tog iskušenja...2008. i ja sam sa 22. sedmice prerano rodila svoju malu Dženetsku ptičicu...samo nekoliko dana prije toga, moja kćer i ja gledale smo kako je naša mala princeza prekrstila nožice, kao damica...i samo dva-tri dana kasnije rodila se prerano....njeno srce kucalo je do zadnjeg momenta, ali kada se rodila, ono je prestalo...najveći sam šok doživjela, kada sam doktoricu upitala šta ćete sada vi s njom, a ona mi odgovori, pa mi to bacamo u smeće....užas!!!!!! Slijedeći šok slijedio je, pri samom izlasku iz bolnicu, kada su mi moju malu djevojčicu dali u plastičnoj kesi....nisam smogla snage da je uzmem u ruke, da u svojim rukama osjetim težinu tog malog bića...uradio je to moj muž, koji je samo dva mjeseca nakon toga doživio infarkt, bilo je to previše za sve nas...
Ali u bolnici sam još bila i najsretnija i najmirnija, pomirila se s tim, jer kao što kažeš bebelina pa zar da se žalim nad Božijom voljom, a On najbolje zna šta je najbolje za nas.
Od ovog mog iskustva sam sigurna, da nam Bog da iskušenje, ali i olakšanje, kada dođemo do granice podnošljivog.
Meni se je to desilo treći dan nakon izlaska iz bolnice, nakon svih tih (valjda dobronamjernih) ali jako glupih i nepromišljenih savjeta i primjedbi, tipa e da si bila u Njemačkoj, e da si bila u Americi, ta bi beba mogla živjeti, i onda raznorazni primjeri kako su neke bebe preživjele i sa 20 sedmica, a moja nije sa 22 sedmice. I koliko god čovjek bio jak, kad tad poljulja se sve, i tda ti treba neko, ko će te podići, ko će ti reći, hej, idi dalje, bit će dobro...
Ja sam te večeri osjetila kako su moja prsa tvrda, tvrda kao kamen, nisam se niti sjetila šta bi to moglo biti, pozvala sa babicu, i ona mi reče, to je mlijeko, i dala mi je upute za obloge. E tada mi se definitivno poljuljalo tlo pod nogama, bol koja je razdirala moje grudi postala je nepodnošljiva i ja sam pomislila, da tu noć neću preživjeti...ali utonula sam u san, u olakšanje od Boga....sanjala sam svoju predivnu djevojčicu (nešto tako lijepo nikada nisam vidjela), dojila sam je, a ona mi je rekla ''Mama, ti mene nisi izgubila'', pored nje usnila sam i jednu ženu (poznanicu), koja se inače zove Hikmeta (a Hikmet znači mudrost)...ja sam sve to doživjela kao olakšanje od Boga, i poruku u svemu tome da izvučem mudrost iz toga...a zna se da su ta dječica Dženetske ptičice, koje neće htjeti ući u Dženet bez svojih roditelja (insallah)...kada sam se ujutro probudila, moja prsa nisu me više boljela, niti su bila tvrda.
Sve ostale i glupe i nepromišljenje savjete i primjedbe lakše sam podnosila i jedno je definitvno sigurno SAMO BOG ODLUČUJE DA LI ĆE SE I KADA NEKO RODITI ILI UMRIJETI....neka nam je Bog svima u pomoći, bez obzira ko smo, šta smo, kako se zovemo :-)
Volim vas sve i želim vam svako dobro[sm=rozica.gif][sm=rozica.gif][sm=rozica.gif]
|
|
|
|