|
Emmy -> RE: Zivot u inostranstvu, vase misljenje (8.4.2014 10:47:37)
|
Drage moje da vam se javim sa svojim “izvjestajem” o novim pocecima u inostranstvu.
Vec dugo se kanim da nesto napisem, ali posto sam po prirodi opsirna, bilo bi mi glupo samo se tuspasiti, a da vam ne napisem svoje vidjenje sada kada mogu napraviti neki presjek, mada je jos uvijek rano donositi bilo kakve zakljucke.
Mi smo dosli u Italiju, 1.1.2014, putovali nakon neprospavane novogodisnje noci, dok su svi slavili mi smo prolazili kroz putnu groznicu, spavali na pola spremni, cekajuci da sat zazvoni i da rano ujutro krenemo, a svi su uglavnom tu noc slavili, ulice puste, a mi polazimo na neke nove zivotne puteve. Ta noc i jutro su mi bili posebno teski, osim činjenice da sam morala na posao vec 2.1., baciti pogled na svoj stan, krevet, poznate stvari, a onda ono mnogo teze, mamu koju sam molila da ne place, jer idemo “na bolje”. Sve je krenulo super, suzdrzavala sam suze, a onda je moja starija kcerka pocela jecati (inace nije placka), ali je neutjesno plakala, dok je mala tjesila kako ce nam „supel biti u toj Italiji“.
Tih se dana kao kroz maglu sjecam, jer su me odmah poklopile obaveze, mm je ostao s djecom kuci, a onda su one krenule u skolu (mala u predskolsko) vec 7.1.
Prvih dana sve je bilo kao avantura, kao neki odmor u inostranstvu, ja sam radila, ali je bilo praznicno, onako laganije, tako da smo vikende i vrijeme poslije posla provodili u setnjama i obilascima.
Onda su nas poklopile obaveze rjesavanja papira, boravisne dozvole, viza, i svega sto uz to ide, i moram priznati da idealiziranju Evrope (mozda ovog dijela) mjesta nema, ja sam jako kriticki raspolozena prema nasim salterskim radnicima, neovisno da li se radi o opstini, posti, bankama, itd., medjutim sve je to u par deka. Dodatna stavka je u tome sto ne znamo jezik, pa onda si posebno ranjiv. Bilo je tu svega, jos rjesavamo neke papire, ali sve u svemu nije lose.
Djeca u skoli, zamislite prvacic moj (rodjena u decembru 2006) i u Sa krene sa 6 godina i 8 mjeseci, dok je ovdje po zakonu vec trebala biti 2. razred, dakle u startu je starija od svojih skolskih drugara skoro godinu dana. To nije lose, jer je krenula u italijansku skolu, znaci potpuno “stapanje” sa sredinom, mala takodjer, ali za nju se nisam posebno brinula, jer nije u obaveznom programu.
Situacija je otprilike ovakva: Mala uziva, prelijepo joj je u predskolskom, sve razumije, ali rijeci ne progovara, tjesi me sto vidim da dosta razumije i kako sam shvatila da prolazi kroz tzv. silent period, dakle kupi jezik. Starija se jako trudi, gradivo savladava, matematika, likovno, nauka, itd., ali jezik je jos uvijek slaba karika. Osim soka koji smo ovdje dozivjeli u skoli, jer ovdje od pocetka prvog razreda uce stampana i pisana slova, imenice i pridjeve, mi smo u Sa u prvom polugodistu samo bojili i crtali i nije bilo zadace. Ovdje su nas obaveze poklopile, tako da jako puno slobodnog vremena provodimo sa prvacicem i njenom zadacom, osim jezicke barijere, gradivo je jako obimno.
Jos prevazilazimo kulturoloske razlike, ucimo jezik, mjesta i obicaje. Nakon 3 mjeseca provedena ovdje jos uvijek smo istog misljenja kao i kad smo krenuli (idemo da se vratimo nakon 2 godine). Sad nam je lijepo, jer mi je i mama dosla, odmah se lakse dise. Meni nedostaju prijatelji, svakodnevne sitnice, cak i one frustracije vise nisu tako velike, mada moram priznati da se covjek vrlo brzo razmazi (lako se na dobro navici). Pri tome mislim na infrastrukturu, sve je na dohvat ruke, gradski prevoz, generalno usluga (koja se malo vise placa), ljudi su sretniji, mada nije ni ovdje ekonomska situacija najsjajnija.
Uglavnom, da ne duzim, falite, falite, svi puno falite, moja raja, Sarajevo, moja RR raja, bazar i druzenje. Uskoro se prikljucujem i na drugim temama, cim uhvatim malo vremena.
Ljubim vas i grlim i zahvaljujem svima redom na rijecima podrske pred donosenje ove vazne odluke.
Najbolje ste!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
|
|
|
|
