Anoniman
|
D vece djevojke, zene udjem ponekad na ovu temu al ne rado , jer me podsjecaju na jedan period mog zivota kojeg se bas i plasim i nerado sjecam , ai nekad davno sam napisala da cu podijeliti svoje iskustvo sa vama, mozda nekome pomogne u borbi sa anksioznoscu.... Elem da ukratko napisem da sam ranjena napocetku rata i prosla sam sito i reseto da prezivim i znam da je taj period mog zivota doveo da se i ja poslije dugogodina opet nadjem na dnu...Mada mi je mama govorila da se to odrazi na covjekovoj psihi kad tadja nikad nisam vjerovala jer uspjela sam , izvukla sam se...I bilo je tako sve do neke 2006 godine, zivot mi je super bio , skolovala sam se , radila putovala , imala sam prijatelje sve bas bilo kao treba ...Te godine dodjem u Sarajevo i desilo mi se nesto veoma ruzno gdje mi je zivot bio u opasnosti i tad je sve naopako krenulo....Pocele su nocne more , sto je najgore nijedne se nisam ujutro sjecala ali u snovima mi se kosa dizala na glavi....(Zelila bih da napomenem da ovosto cu napisati nije iz namjere da bilo koga povrijedim) Pocela sam osjecati strah od ljudi pogotovo na otvorenim mjestima , ponekad od tolikog straha sam imala osjecaj da ljudi primjete moje cudno ponasanje i onda bi mi jos gore bilo ....Svakim danom sam sebi govorilada je to radi stresa na poslu,radi nespavanja imala sam hiljadu nekih izgovora....Na televiziji su cesto prikazivali kako teroristi ruse ona dva tornja u N.Y i ja sam kontala da se to ne moze desiti u Dk , ali pocela sam izbjegavati gradski prevoz ....Jedva sam se kuci vratila za Dansku i da jos gore bude taj dan na vijestima govore kako suu zgradi pored moje kod nekog arapa nasli plasticni ekspoziv i to je kap bila koja me srusila, pocela sam se osjecati nesigurno svugdje...postepeno sam pocela izbjegavati drustvo , dala otkaz na poslu i postala zarobljenik u svom stanu..Izlazila bih samo sa sekom koja je na meni pocela da primjeuje promjene , jako sam smrsala , nervozna i depresivna bila a ja nisa nisam govorila , glumila sam kao daje sve ok...A cim bi napolje izasla hiljadu znojeva bi me oblilo ....Par puta bi tako daleko otislo da se nisam mogla kontrolisati, dobilabih napade gusenja i padal sam u nesvijest....Poslije prvog unesvjestenja sam skontala da nesto ne stima ali jos uvijek sam mislila jaka sam ja izvuci cu se...Ja i seka zivimo na jednom ostrvu dok nas otac zivi na ostrvu pored , bio je jedno vrijeme bolestan i ja i seka bi na smjenu isle kod njega ...Ja ujutro krenem na zeljeznicku, kad vidim da arap udje u voz jos ako nesretnik nosi nesto u rukama ja sam znala cekati drugi voz i tako citav dan provedem na stanici izbjegavajuci arapsko stanovnistvo ....Milion neprespavanih noci , cesto sam sanjala rat ili sanjam sebe kako pokusavam izbjeci eksploziju u vozu....Nisam smjela napolje a ni sama u stanu....2007 godina septembar godisnjica kako sam ja ranjena i kako mi je najboolja drugarica poginula. to jutro zove mama iz Sarajeva da saopsti tuznu vijest , ja sam saslusala , reklla joj ok i spustila slusalicu kao da mi nista nije rekla....Osjecala sam se cudno , cas mi je vruce bilo cas me oblijevao hladan znoj a vrijeme kisno , toliko sparno da sam se nekako morala boriti da dodjem do vazduha da udahnem ....Obucem se i kazem sebi idem do benzinske koja je odmah preko puta moje zgrade tj kuce...Taman reko da malo prosetam (10 m) odem kupim cigare i flasu fante i primjetim kako me prodavacica cudno gleda , kontam neprespavana noc vjerovatno izgledam ko avetinja, izadjem napravim par koraka i bum ...Samo mi se zamracilo pred ocima srce lupa milion otkucaja u minuti i tisina , zuji mi u usima ...Panika jer ne znam sta mi se desava , kontam srcani jer me steze u grudima , jos veca panika jer nista ne vidim i ne znam koliko sam stajala tako ali znam da sam kontala curo stojis jos na nogama nije srcani ....Crnilo pred ocima se polako pretvaralo u sivu maglu vidim pored mene na cesti prolazi bijeli golf , tad mi je doslo da skocim pod tockove....Imala sam osjecaj kao da dvije osobe u meni imaju, dvije mene jedna govori skoci a druga saberi se ne panici sve ce dobro biti . osjecam kako mi se majica lijepi za tijelo sva sam mokra od znoja i skontam pa ti jos stojis u mjestu...Kontam najbolje krenuti kuci okrenem se oko sebe nista mi nije poznato , ni one zgrade ni ulica , ja pojma nemam gdje sam...Krenem na jednu stranu nigdje veze ne prepoznajem nista , okrenem se na drugu nista , ne sjecam se nicega i opet panika .....Saberem se pomalo dumam u glavi sta da radim sjetim se da nazovem seku ali nemam mobila kod sebe...Ne znam koliko vremena sam stajala na tom jednom mjestu i pokusavala da skontam kud da krenem i sta da radim...Odlucim da krenem na desno pa sta bude bude i opet panika u glavi mi zbrka , sve kontam mozak mi stvara iluzije , bojim se da me ne pregazi auto , na jednu sekundu pomislim da sanjam i da ne mogu da se probudim....i opet nastavljam sa molitvom....isla sam mozda nekih 500 m i vidim zgradu koja mi se nekako ucinila poznatom odlucim da idem od ulaza do ulaza trazeci ime i prezime moje seke ....Napokon nabasam i tad se nakacim na ono dugme na interfonu , plakala sam mislim i da sam vristala od straha ...Seka kad me vidjela odmah je doktora zvala, pa onda mamu za savjet jer je mama radila dugo godina na neuropsihijatriji na Kosevu..Sjecam se daq je stara plakala i rekla mi da ce mi odmah ponuditi tablete za smirenje i da ako mogu bez da odbijem...Kod doktora sam primljena u roku pola sata , hiljadu nekih pregleda , slusanja , zagledanja da bi mi na kraju rekla da sam ddobila slom zivaca ...I da pod hitno trebam terapije ....Tablete za smirenje, ad, i jos neke za spavanje ....Dala mi je broj psihologa koja je strucnjak za ratne slucajeve d amalo procaskam sa njom , prihvatim psihoologa a medicinu odbijem tj dogovor je bio da probam bez ako bude bilo frtutme da ipak moram na tu vrstu medikamenata....Sto je najgore bilo zigubila sam pamcenje nekih godinu dana unazad se nisam nicega sjecala jedino sto je ostalo je strah od terorizma, ljudi, graddskog prevoza, guzve ...Svako jutro sam se budila kao da je prvi dan u mom zivotu jer predhodnog sam se slabo sjecala, sve sam morala zapisivati pa cak i sta jedem , nisam bila u stanju dvije stvari u isto vrijeme raditi od svega najgore mi je bilo ici do grada na terpaije kod psihologa, nije seka uvijek bila u mogucnosti ici samnom pa sam morala sama....Na kraju je dotle doslo da me je doktorca htjela poslati u prijevremenu penziju...Kad mi je to rekla ko da me sakom zavalila kontam meni 28 godina u penziji..tad sam skontala da se moram boriti da se vratim na svoje prvobitno stanje....Imala sam zadatke da svaki dan postepeno pocinjem izlaziti sama , vozati se sa busem , vozom , otici u shoping....I poslije mi se desavalo da sam padala u nesvijest ali sam odlucna bila da stanem u kraj svom strahu....Sto se tice psihologa ne mogu reci da mi nije pomogla, pokazala mi je druge nacine razmisljanja i naucila me da ispoljim svoje osjecaje jer ja nikada od kako sam ranjena nisam ispoljavala sto sam osjecala , ni bijes , ni ljutnju nista samo trpala u sebe dok nisam tog dana eksplodirala , mozak vise nije mogao podnijeti ...Sto se tice terorizma u svojoj glavi strah od pretrpljenog dana kad je granata pala ispred mene sam povezala sa dogadjajima koji su se desavali u svijetu...Jer u Dk sam se osjecala sigurno sve do dana kad sam cula da arap u zgradi pored moje cuva pod krevetom eksploziv i dinamit kako bi digao nesto i nekoga u zrak....Trebala mi je godina dana da se oporavim mada ni tad nisam bila najbolje ali pocela sam raditi 3 sata u sklopu sa terapijom i to je bilo na moj instinkt....Imala sam srecu da sretnem ljude sa razumijevanjem i npr kad osjecam da ne mogu da razmisljam da se koncentrisem , da kad osjetim da me panika hvata da sve ostavim i da idem kuci jer tu sam se nekako osjecala najsigurnijom...U busu dok bi se vozila kad bi panika i strah postajali nepodnosljivi izasla bih sabrala se i usla u drugi ....Vec pred kraj moje terapije mi je psiholog rekla pokusam putovati s vozom do tate na drugo ostrvo i ja sam se slozila ...To jutro se sredim odem na zeljeznicku kupim kartu , doso voz i otisao ja ja skupljam snagu , jos jedan sam ispratila i kontam e vala treci je tvoj....Udjem nisam usla u kupe vec u hodnik koji dijeli dva kupea tako ako se sta desi da sam blize vratima..Kupila sebi krizaljku da saram da ne razmisljam sjela voz kreno ja se super osjecam odjednom ulazi arap, kockasta bradica, hlace trofrtaljke, jos da gore bude nosi kesu u njoj nesto veliko cetvrtasto, moji signali se odmah upalili ....Sama sebe smirujem i sabiram govorim si ide covjek da posjeti sestru...Uzsetao se on tamo vamo tamo vamo kroz one kupee a meni zlo ne mogu da izadjem gledam onu rucku za slucaja za nedaj Boze , kontam puvuci je ili ne povuci....Odjedfnom cujem konduktera trazi kartu i cudno me gleda...Ja ruku u jedan dzep , u drugi nema karte ustanem malo dublje zarovim , pokazem , cova se zahvalio i ja da sjedem i tres sve cetri u zraku ....Koliko sam se isprepadala jadnog arapa da sam zaboravila da spustim sjediste dole vc sam samo onako tresnula guzom , gledam ja odozdo iz zablje perspektive u konduktera koji me dize. pa i onaj arap spustio kesu da bi mene digli....Smijem se ja , smiju se oni i ja skontam da nema vise straha vec cudjenje samoj sebi koliko sam stvari porpustila radi svoje panike i blentavog razmisljanja ....Sjedimo nas troje smijemo se suze nam na oci idu....Da privedem kraju taj dan sam se upoznala sa tim iracaninom i dan danas smo dobri prijatelji ....Predprosle godine sam prisustvovala njegovom vjencanju...na godisnjicu dana od kakosam krenula na terapiju sam potpislaa papire da sam koliko toliko ok pozdravila se sa svojom psiholog doktoricom, dodjem kuci i dobijem poziv da mi je zet umro od srcanog udara i to me vratilo skorona pocetak bolesti ali sam odlucila da se taj put moram sama izboriti bez psihologa....Trebalo mi je dugo ali danas nemam problema nemam napade panike depresije , zivim sasvim normalno ...Rodjenje mog sina me vratilo u zivot sad se borim za za nas oboje ....Prosla sam od kroz pakao ali nikad nisam uzela nijednu tabletu ni za smirenje, ni za spavanje, ni antidepresiv mada sam ponekad zellila da se ubandacim s necim da se odmorim, da ne razmisljam....Izgubljeno pamcenje mi se jos nije vratilo 100 % ali ponekad me pukne pa sesjetim necega..Meni je pomoglo takodje sto sam prihvatila stanje onakvo kako jeste ali i borbu koja me cekala , bilo je dana kad je sve super bilo i onda pad ali sam i taj pad prihvacala i opet ponovo borba za opstanak, nisam tom padu davala previse vaznosti....Danas ako sam ljuta izbrojim , ako sam tuzna isplacem se , naucila sam ispoljiti osjecaje i mnogo je lakse kad imas nekog svog ko te razumije, ....Moja seka i momak su bili svo vrijeme uz mene i velika podrska ali borba je na kraju ipak bila samo moja .... I dok citam vase postove u svakom se mogu naci kao da su se meni te iste stvari desavale , ali nemojte se predavati pokusajte doci do razloga zbog kojeg panicite i prihvatite to onako kako jeste , takodje i zauzetost preko dana, posao, hoby , sport pomaze u nerazmisljanju o strahu ....Psiholog i psihijater, medikamenti su pomocna pomagala jer sve zavisi od nas samih jer niko nam ne moze pomoci osim nas...Nek zelja za sretnim zivotim bude jaca od straha ...Ja sam navela dva svoja slucaja jedan koji me dotukao a drugi je onaj koji mi je pomogao da skontam da nije sve onako kako mi zamislimo ...Nadam se da se ne ljutite sto sam napisla ovoliki post , mogao je i veci biti ...I sto je najvaznije niste same, podijelite svoje osjecaje sto cesce mozete ako ne ovdje onda u dnevnik , dobro je olaksati dusu ....
|