koka i po
|
IZVORNA PORUKA: lajlac Na samom početku pozdrav svima!!! Ne znam odakle da počnem, u svemu ovome sam nova. Prije nekoliko mjeseci sam izgubila sebi blisku osobu, sve sto je bilo vezano za nju predstavaljalo je meni sigurnost i oslonac. Dozivjela sam shock, jer sam bila prisutna za vrijeme smrti. Nakon određenog vremena, cinilo se da sam svo to desavanje racionalno prihvatila, iznenadjujuce mirno. U medjuvremenu sam dozivjela jos jedan shock, ali drugacije prirode. Opet napominjem, svaki problem s kojim sam se suocila prihvatila sam i postupila onako kako treba, stalozeno i mirno. Svoj prvi napad panike sam dozivjela prije 4 mjeseca, kratko je trajao, cak se nije razvio nikakav strah poslije. Drugi napad panike sam dozivjela na poslovnom putovanju, ali mislim da je taj napad bio podstaknut strahom od letenja, jer sam citavo vrijeme dok sam bila u inostranstvu mislila hocu li se vratiti sigurno :))) znam da je glupo, ali je tako. Uglavnom, kad sam se vratila s putovanja, dozivjela sam treci napad i nakon toga razvila anksioznost. U početku me bilo strah od ponovnog javljanja napada, sada me nije strah toga, strah me jednostavno da mi ne bude gore i da taj strah, nije vise bitno cime je podstaknut, ne preraste u nesto gore, kao npr ludilo, nemogućnost da zivim normalan zivot, da izgubim smisao zivota. To nije toliko intenzivno, ali me strah da se stanje ne pogorsa, to je moj najveći strah. Ne bojim se umiranja, bojim se da ne ostanem zavisna od nekoga. I dan danas se pitam, zasto se sve ovo desava onda kada mi treba biti najljepse u zivotu. Imam dobar posao, zavrsila sam fakultet, imam divnog decka, roditelje, nemam problema. Imala sam ih ranije, i bili su uzasno stresni, ali zasto sada kada sam rijesila svaki svoj problem? zasto tijelo ne moze da se opusti? Inace sam osoba koja je uzasno osjetljiva, koja se ne zna svadjati, koja mari za druge ljude, koja se uvijek zrtvuje i u tome kao da uzivam, ne smeta mi. Imala sam svojih kompleksa ko i svak u adolescenciji, za neke stvari se nisam znala izboriti, ali vremenom se sve to mijenjalo. Moj zivot je bio stresan, ali sada i nije toliko. Molim Vas da mi kazete jeli se ovo vama desava? Vidim na postovima da jeste i gore ponekad. Ali da li mi se moze nesto desiti, mogu li poluditi kao sto mislim? Ne pijem nikakve lijekove zasad, borim se iz dana u dan. Nisam trazila niciju pomoc, ali imam ljude u koje imam povjerenja i koji me DONEKLE smire. Ali taj strah se vraca, nervoza u zelucu i ostalo. Svaka cast svima, hrabri ste i ja iskreno mislim da cemo sve ovo mi savladati, ali da treba vremena. Unaprijed zahvaljujem Molim vas da me ohrabrite i razuvjerite. dobrodosla... koliko sam shvatila da su se tvoji problemi poceli javljati tek nakon nekoliko godina od tvog stresnog iskustva. nesto slicno se i meni dogodilo. necu da pisem na siroko ali odgovor tvog tijela je normalan odgovor na nenormalne situacije u zivotu.strah koji se javlja je ustvari podsvjesni strah od gubitka,dali samokontrole ,cistog razuma i sl. neces poluditi...to ti garantujem...jedino luda osoba za sebe moze reci da je normalna i nije svjesna svog stanja.ti si itekako svjesna ,sto znaci da jos uvjek normalno funkcionises. hocu da ti kazem da je to sto ti se desava NORMALNO I IZLJECIVO. potrazi strucnu pomoc.u mom slucaju jedino je ona pomogla.naoruzj se strpljenjem jer ce tvoja borba biti duga i teska ali ces izaci kao pobjednik. samo ako TI TO BUDES HTJELA.
_____________________________
Dva hajduka ....jedan veliki i jedan mali Ja cu biti uvijek obicna zena, u masi neprimjetna...neko kome je stalo da barem malo uljepsa i promjeni ovaj svijet i podari mu malo ljudskosti.
|