malena sharena
|
U iscekivanju drugog poroda, u glavi premotavam film svog prvog iskustva. Avgust, pocinjao je ramazan, meni ostalo jos sedamnaest dana do termina. Nakon nekoliko rasprava s muzem, odlucim da cu postiti, jer sam se dobro osjecala. To jutro ustali smo na sehur, vratili se u krevet i ujutro oko pola sedam su me probudili slabi bolovi. Jos mi nije bio termin, imala sam lazne trudove vec petnaestak dana, bolovi nisu bili u jednakim intrevalima, vec na svakih 7, pa 15, pa 10 minuta, tako da nisam ni pomislila da je ustvari poceo porod, mislila sam, opet laznjaci. Kako se bol ipak povecavala odlucila sam da oko 8 probudim muza da idemo u bolnicu da vidim sta me boli I dalje ne kontam da se ustvari poradjam, MM kroz san odgovara, hajd ti popij apaurin i lezi pored mene, nije to to. Ustajem da promijenim ves jer osjecam da sam mokra, mislila sam da je vaginaleta koju sam stavila iscurila i u wc-u skontam da mi je pukao vodenjak. E sad MM definitivno ustaje, on sav pospan i zbunjen, a ja u strahu i grcu, zovemo moju mamu da dodje po nas autom. On pakuje jos neke stvari, utom dolazi mama, sva presretna, nasmijana i pozitivna i prenosi na nas oboje to dobro raspolozenje, njih dvoje me stalno nesto zadirkivaju, a ja se smijem, kad naidje trud cucnem, kad prodje ustanem, spremam se i tako.Oko pola 10 dolazimo na stari GAK, u prijemnoj me doceka dr. Sanjin Dekovic, sav ljubazan, uradi najnjezniji vaginalni pregled na svijetu i kaze 6 prstiju ste otvoreni, porodicete se za dva sata najkasnije, doslo mi da zaplesem u onoj ambulanti, nisam mogla vjerovati. Presvlacim se, rade mi klistir i odmah me salju u salu. Bolovi su kao bas jaki menstrualni, nista neizdrzivo, disem i gledam na zidni sat naspram svog kreveta iscekujuci kad ce proci ona Dekoviceva dva sata. Nakon sat vremena dolazi neki drugi, meni nepoznat doktor, pregleda me i kaze da mi moraju ukljuciti drip, jer sporo ide otvaranje, malo negodujem, ali prepustim se. Bolovi se pojacavaju, ali nista prestrasno, jos uvijek sam svjesna, pricam, disem pravilno. E nakon sat vremena se sve pretvorilo u jedan ogromni bol, trudovi su se sastavili jedan s drugim, vise nisam mogla ni da govorim, samo sam se trudila pravilno disati da olaksam bebi i da se fokusiram na nesto drugo, a ne na bol. Nakon jos jednog sata sam vec bila u nekom polusvjesnom stanju, mislila sam ''gotovo je, il cu roditi ili umrijeti'' dolazi neka treca doktorica, pregleda me, pita imam li napone, klimam glavom da imam ( a nemam, vec kontam vadite ga iz mene) i kaze kad vam dam znak, tiskajte. Nakon dva ili tri napona, recnuse me i moj bebac bukvalno izlijece iz mene. Odnose ga a ja slusam hoce li zaplakati, nista, tu me malo zebnja uhvati, ali nakon nekoliko trenutaka zacuh plac, stavise mi ga na prsa par trenutaka, ja se smijem i komentarisem kako ima prste iste babo svoj. Sincic tezak 3,400, dug 52 cm, babica pita za muzev broj telefona i javlja mu sretne vijesti. Kad su rekli zovite anesteziologa znala sam da je posteljica ostala i da je moraju ocistiti, e tu sam bila totalno rahat, kontam odradice usput i sivanje rane, a ja necu nista osjetiti. Dok smo cekali anesteziologa ja sam se raspricala sa njima ko da smo na kafi, sretna sto nista nije bilo tako strasno kao sto sam ocekivala, jer sam bila potpuno isprepadana raznim pricama, sretna sto je beba ziva, zdrava, sto se nisam napatila, sto je prelijep ljetni dan, sto nam je najdrazi mjesec ovako lijepo poceo. Bas sam bila nekako euforicana i rasterecena nakon svoje rizicne trudnoce, mislila sam, ma ja cu opet za tri mjeseca u akciju, kad je ovako lako da ja to posamaram u kratkom roku. Ipak sam pocekala jos tri godine
_____________________________
Ne znas ti majko, kako je dijete roditi
|