|
AdiiM -> RE: Porodilište Mostar (21.2.2011 23:05:18)
|
Ovu sam pricu napisala prije 19 dan na bebcu pa sam htijela da je i svama podjelim posto se pise o porodilistu Brankovac.
Danas je tačno mjesec dana kako mi se desila najgora stvar u životu. Nisam mogla ni zamislit da bi mi se takvo nešto moglo desiti. Ostala sam trudna u aprilu prošle godine i termin mi je bio 4.1. Kada sam bila u petom mjesecu trudnoće umro mi je otac poslije 2 godine borbe sa teškom bolešću i pored sveg stresa i tuge sa trudnoćom je bilo sve uredu. U zadnjoj sedmici trudnoće otišao mi je čep i nakon toga sam svaki dan išla na CTG da provjeraju otkucaje srca i da li imam kontrakcije. Na dan 01.01. sam dobila temperaturu i po savjetu doktora popila sam paracitamol i legla, ali sam nakon 2 sata prokrvarila i otišla u bolnicu. U bolnici su me priključili na CTG i u 24 min imala sam 9 kontrakcija, a na pregledu nakon toga su vidili da sam otvorena samo 1,5 cm. Doktor je rekao da nisam za prijem i da neću još rodit ali da će me primit u bolnicu jer krvarim. Poslije toga su bolovi postajali sve češći i jači i nakon 4 sata bila sam otvorena 9 cm a doktor se iznenadio činjenici da sam se otvorila tako brzo s obzirom da mi je prva beba. Sa mnom je čitavo vrijeme bila moja najbolja prijateljica koja je doktorica i radi u Austriji i davala mi da pijem vode jer su mi se usta od temperature sušila. U 00:15 sam rodila divnu curicu tešku 3,930 kg i dugu 56 cm i s bebom je bilo sve u redu ali sa mnom nije. Posteljica mi se zaljepila na zidove materice i nisu je mogli istisnuti i jedini način da se izvadi bio je da je doktor izvadi rukom. Prilikom toga mi je puknuo grlić materice i počela sam još više krvariti. Prilikom šivanja data mi je lokalna ali zbog upale nije djelovala tako da sam svaki ubod igle osjetila a temperatura 38,6 nije popuštala i počela me je tresti groznica a prilikom šivanja meso je pucalo. Sve sam istrpila bez ijednog glasa misleći o bebi i govoreći sama sebi samo nek je s njom sve uredu. Oko 1:30 u salu su pustili mog muža, rodbinu i prijatelje a bebu su stavili kod mene da doji. U 2:15 su me na krevetu odveli na odjeljenje rekavši mom mužu i prijateljici da ne mogu s nama da će oni zvati pedijatra da pregleda bebu radi zagađene plodne vode a da oni dođu ujutro. U sobi je beba ležala do mene a ja sam u sali nakon poroda primila lijekove da mi snize temperaturu i oni su počeli djelovati i ja sam se preznojila te zamolila sestru da mi prebaci bebu u krevetac da se ja mogu obrisati. Gledala sam je čitavu noć. Bila je preslatka, rumena u licu. Negdje oko sedam sat mene je prevario san na 5 minuta i kad sam se prenula bebe nije bilo u krevetcu a čula sam sestu kako priča na telefon da beba ima temperaturu. Nakon nekih 20-ak minuta došao je pedijatar i rekao tako hladnokrvno da beba nema skoro nikakve šanse da preživi jer ne diše sama te da joj upuhuju zrak i da je u tako lošem stanju da je ne mogu prebaciti u drugu opremljeniju bolnicu koja je udaljena nekih 3 km. Nazvala sam muža sva izbezumljena i rekla mu kroz suze šta mi je doktor rekao. Odmah je došao da bude sa mnom. U međuvremenu bebu su prebacili u drugu bolnici i muž je otišao da bude u toj bolnici i da vidi šta će biti a ja sam ostala sa prijateljicom. U 10:15 prijateljici je zazvonio telefoni i po izrazu njenog lica sve mi je bilo jasno. Moja beba je umrla. Nisu mogli ništa uraditi. Beba nije pregledana kad je rođena nego tek ujutro a u meni će uvjek postojati sumnja da bi sada bila kraj mene samo da je ginekolog zovnuo pedijatra kada se beba rodila.Doktorica kod koje sam privatno išla na preglede a koja radi u bolnici gdje sam se porodila kaže da oni nemaju pojma šta se desilo da se neće ponoviti u narednih 20 godina. Htjeli su da rade obdukciju ja im nisam dala a prilikom poroda je uzet uzorak iz pupčane vrpce i uzorak posteljice koji je pokazao da imam ešerihiju koli što mi nije jasno nikako jer sam 10 dana prije poroda vadila nalaze i nje bilo nikakve upale ni bakterija. Kolegica koja radi u bolnici kaže da sam je vjerovatno dobila u bolnici na jednom od zadnjih pregleda u zadnjoj sedmici jer su mi provjeravali koliko sam otvorena. Sada nakon mjesec dana ja još uvijek ne vjeruje da mi se to desilo i sve mislim sad ću se probudit iz ovog ružnog sna ali moje slatke bebice nema i to je surova činjenica a mi ne znamo koga da krivimo za njenu smrt.
|
|
|
|