Mika
|
Drage moje, evo da i ja kažem nešto o ovoj temi.
Nesuđena sam majka blizanaca, dječaka i djevojčice, koje sam zanijela iz prvog pokušaja. Nakon prvog šoka jer blizanaca nema ni na mapi u mojoj i muževoj porodici uslijedili su dani radosti i planiranja "sve duplo". U prva tri mjeseca sam imala blaga krvarenja te s toga otisla na bolovanje, pila dabroston, mirovala i išla na česte kontorle. U četvrtom mjesecu se stanje popravilo, sve bilo ok, bebice rasle, milina. I onda u 19. nedjelji počeli su bolovi u donjen dijelu stomaka. Čitala sam puno tokom tih 5. mjeseci, šta se može desiti, na šta se treba obratiti pažnja, pratila šta radi ili ne radi moj ginekolog (dr. Vernes Begović) i sve to nije bilo dovoljno. Čovjek se pouzda u doktore jer, za Boga miloga, oni su edukovani za te stvari, stručnjaci.
Bio je crni petak 13. kad smo MM i ja odlučili za svaki slučaj otici ginekologu iako bolovi nisu bili ni jaki ni česti. Pregledom (vaginalnim UZV) je ustanovljen skraćen cervicis na 21,1, a nebi trebao biti kraći od 25 mm, te me je dr. Begović uputio na Koševo dok dr. Begića na "serklaž" naredni ponedjeljak uz strogo mirovanje tokom vikenda, iako sam uredno prijavila bolove u donjem dijelu stomaka za koje sam kasnije saznala da su kontrakcije. Pošto me je tokom noći petak na subotu počelo boliti i jače i češće odlučili smo otići na kliniku Koševo odmah u jutro. Tamo me je primio dr. Sanjin Dreković i uradio UZV gdje je ustanovljeno da su bebe ok, da je stomak mekan i gdje je prihvaćen nalaz dr. Begovića bez daljeg ginekološkog pregleda ušća. Primljena sam u bolnicu za svaki slučaj, a ja sam bila mirna jer sam vjerovala da sam na pravom mjestu ako nešto pođe po zlu. Tokom subotnjeg dana imala sam povremene bolove koje sam uredno prijavila dr. Haveriću u popodnevnoj viziti, koji je samo odmahnuo glavom i rekao:"19. nedjelja, dobro", i produžio dalje. Tu subotu u večer su bolovi postali jači i učestaliji što sam opet prijavljivala sestri koja mi je prenosila poruku od dežurnog doktora da mirujem. Poslije ponoći sam prokrvarila što sam opet prijavila sestri koja mi je opet prenijela doktorovu poruku da mirujem. Nakon tri sata bolova i krvarenja počela na ulošku sam primijetila vodenasti sadržaj i tek tada se neko smilovao da siđe i da me pogleda. To naravno nije bio glavni doktor na smjeni nego neka mlada doktorica kojoj nisam uspjela saznati ime ali za koju vjerujem da tek stažira. I sve sto je otresita doktorica ustanovila je da sam se otvorila 4 prsta, da mi je vodenjak prolabirao i da se tu ništa ne može uraditi. U kontaktu sa dr. Drekovićem koji me je primio u bolnicu TEK TADA su mi uključeni lijekovi za smirenje kontrakcija, jer prema njegovim riječima iz vizite narednog jutra:"Sportski je sve pokušati".
Jeste sportski sve pokušati ali kada?! Sigurno ne kada je već prekasno i kada porod već uveliko počne!
No tu ne završava moja horor priča.
Naredno jutro, ponedjeljak, prilikom odlaska u WC vodenjak je počeo izlaziti iz vagine. Držeći ga da ne ispadne vrisnula sam sestru, onda se na svojim nogama sa vodenjakom u rukama odšetala do ambulante gdje sam opet na svojim nogama sa vodenjakom u rukama 10 minuta čekala dr. Nikulina koji je bio na smjeni da se smiluje sići. A zašto da se i žuri kad su moje bebe već očito bile otpisane. Tu mi je probio vodenjak i hladno me poslao u sobu da se prirodno porodim. Da drage moje, prirodni porod na krevetu u sobi sa još 5 žena od kojih je svaka imala rizičnu trudnoću. A razlog? Ne mogavši vjerovati šta sam čula pitala sam sestru da li ću ići u salu a ona je rekla da je doktor odbio da me pošelje u salu iz administrativnih razloga (kasnije sam saznala da ako bi se porodila u sali klinika bi to morala evidentirati kao dvije mrtvo rođene bebe!!!)
Sad vi meni recite jesmo li mi normalni?!
U svoj svojoj boli sam uspjela da se saberem i dočekam veliku vizitu u koju je dolazila i sefica klinike dr. Jadranka Dizdarević koju sam kroz suze molila za malo privatnosti ako već moram mrtvu djecu roditi. Tek tada mi je bilo dozvoljeno roditi u rađani uz prisustvo MM.
I nakon pola dana izazivanja kontrakcija koje su bile slabe zbog ranije datih lijekova, i bukvalno izvlačenja prve bebice u rodnicu od strane dr. Bašića da se proces ubrza (pri čemu se pacijentica totalno ignoriše) rodila sam ih žive. I onda su umrle. I na mom bolničkom kartonu je pisalo da su mrtvo rođene i kad je MM postavio pitanje dr. Bašiću zašto piše da su mrtvo rođene kad nisu, on nam je odgovorio da ne komplikujemo.
I da MM nije bio uz mene cijelo vrijeme ja ne znam da li bi to mogla preživjeti. I na pitanja koja se spremam uputiti istim doktorima vjerovatno bi rekli da sam bila neuračunljiva i da to nije tako bilo a jeste.
I sada vi meni recite da li mi žene trebamo mirno prihvatiti takav tretman predstavnika humane profesije i šutiti o svemu jer opet ćemo im u ruke doći jednog dana.
Naš gubitak ništa nemože nadoknaditi jer se naši blizanci neće vratiti. I preživjećemo MM i ja sve to i imati još djece ako Bog da. Ali nemarnost doktora i nehuman tretman ne želimo prešujeti jer bi to bila nepravda prema samim nama, našoj djeci i svim drugim ženama koje su prošle isto, da bi pokušali spriječiti da se to ponovo desi, jer dešava se to upravo ovog momenta ženama koje leže na GAK-u.
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
jaće smo mi od njih,zato glavu gore i nikad ne odusrajte. 
Glavu gore i zahvaliti Bogu što je bilo tako rano, a ne u 4. mj. trudnoće. Ja sam ga imala nakon punih 6 sedmica, dobila sam krvarenje, savjet strogo mirovanje, no nakon 3 dana iz mene ispao ugrušak, sličan onim menstrualnim, i dalje ne kontam, i još 3 dana živim u uvjerenju da sam trudna. Odem na UZV, kaže doktor da ploda nema, ne moram na kiretražu, jer je sve samo izašlo u naredna 3 dana nakon pobačaja. Pijem Hiramicin zbog moguće infekcije. Uspjela sam progutati knedlu i ne zaplakati. Nisam dozvolila da me to demorališe, valja mi se pripremiti za sljedeću trudnocu aBd. Znam da neke žene kasnije ne mogu mjesecima, godinama, zanijeti baš zbog tolikog opterećenja. Nisam prva ni posljednja kojoj se desilo i na to gledam sasvim realno. Bolje da je organizam sam odbacio ono što u začeću nije bilo ok, nego da moram ja odlučivati šta ću s bebom kad se već vežem za nju. Iza svake nedaće se krije neka pouka. Vjerujem da mi je olakšano samim tim što nisam prošla taj pakao sa kiretražom. 
biće bebica aBd. 
