|
lajlac -> RE: Anksioznost? (8.3.2017 11:08:09)
|
Drage moje stare i nove clanice...evo i ja se javljam nakon poduzeg vremena nejavljanja. Uh kako da pocnem, odakle, na koji nacin??? Javila sam se s razlogom jer sam se sjetila koliko je meni bilo vazno da mi se neko iskusniji javi i kaze mi koju utjesnu rijec, trazeci ohrabrenje i motivaciju da se i dalje borim protiv ovog najokrutnijeg stanja koje covjeka moze zadesiti. I kontam kad je najbolji trenutak, hmmmm 8.mart, Dan zena[sm=bravo.gif]...Drage moje, nisam citala nijedan post, osim od mayemajic jer je bio zadnji i od Bojane, za koju sam vidjela da me spominje da se javim...Sta vam mogu reci? Sve sam prosla, svaki moguci simptom, i gore, svasta su mi preporucivali, da pijem terapiju, da idem na psihoterapiju, da se okrenem vjeri...Nista od toga nije bilo za mene, sjecam se da sam sve radila na silu, pokusavala naci smisao u mnogo cemu, ali bezuspjesno, da sam na kraju od svega odustala. Od sinoc razmisljam sta da napisem a da to zvuci smisleno i utjesno, ali ja uistinu ne znam sta mi je pomoglo. Ono sto mogu sa sigurnoscu reci jeste da sam 100 posto sigurna da ovakva stanja dolaze od stresa koji se gomilao godinama, ciji uzroci su razliciti, od toga da ne mozemo neke stvari promjeniti, a zelimo ih mijenjati jer mislimo bice nam lakse, a tesko nam prihvatiti da u biti moramo nauciti zivjeti s pojedinim zivotnim prilikama, s ljudima koji nas okruzuju, a kojima zamjerimo mnogo toga,od stalnih poredjenja sa drugima, od manjka samopouzdanja i samopostovanja, od trauma raznoraznih, od nedostatka materijalnih mogucnosti, i mnogo toga da ne nabrajam. Isto tako, sto posto tvrdim da je lijek u nama samima, u nadi da ce sutra donijeti nesto dobro, da ce nam vremenom biti lakse. Barem je meni vrijeme bio dobar saveznik...Pomogao mi je forum, ove zenice koje su uvijek spremne napisati lijepu rijec, dati podrsku, bez osudjivanja i kudjenja. Koliko su mi samo pomogle rijeci SRECICE, KOKE, BLUR, DANE, JANE i ostalih forumasica koje su tada bile uz mene, u periodu kad se meni sve ovo desavalo. Hocu reci, nemam mnogo vremena da pisem, buditee tu jedna uz drugu, nastojte se okruziti pozitivnim ljudima, nadjite hobije, kuhajte, cistite, posjecujte komsiluk :), izadjite trcite, radite sve budalaste i manje budalaste stvari koje prizeljkujete, bez ustrucavanja i stida. Ne citajte nista na internetu, mnogo je nefiltriranih informacija, netacnih, krutih, radikalnih, dvosmislenih. I vjerujte duboko u sebi, pricajte sa sobom, molite se Bogu, bez obzira na bogohulne misli, da vam pomogne naci mir i rasterecenje, snagu i motivaciju za daljnju borbu. Ne odustajte nikad. Sve ce proci, mora. Kod mene nije sto posto proslo, ali sam mnogo bolje, ali kad se sjetim simptoma koje sam imala, uhhh jeza me uhvati, i onda se pitam sta ako se ponovo javi, sta da radim, onda kazem sebi, tu ste vi, bice neko ko ce mi pomoci, Bog da onoliko iskusenja koliko mi to mozemo podnijeti. Toliko od mene, necu se javljati cesto, ali s vremena na vrijeme vas pratim. Ja bih voljela da se jave stare clanice, pogotovo SRECICA, koja mi je mnogo pomogla, cisto da vidim sta radi, kako je, sta ima novo u njenom zivotu :)))) moze i pp. Koko ljubim te draga moja....Cure moje sretan vam 8. Mart, da naredni niko od nas ne doceka ovako nesto. LJubi vas i voli vasa LAJLAC. ps. pisem grozno, mali mi ne da ni da tipkam ni nista :))))
|
|
|
|