Luna89
|
Drage moje,
dugo već borim se sa istim problemom o kojem vi pišete, ali nisam htjela sudjelovati u nijednoj raspravi, no kada sam naletila na ovu stranicu, kada sam vidjela kako iskreno vi sve ovo proživljavate kao i ja, nadahnule ste me. Nadahnule u pozitivnom smislu, pa bih htjela sa vama podijeliti svoju priču, koja će možda, eto, nekome i pomoći.
Oduvijek sam bila anksiozna- u smislu sramežljiva, bojala sam se puno ljudi, čemu je zaslužan odgoj koji sam imala. Mama je uvijek sve radila za mene, najviše me pazila mazila, nije mi dala da pospremam kuću, išla je samnom doktoru. Sve je to bilo izdržljivo, ja sam naviknula na to, nekako sam se se suočavala sa time pa ja sam sramežjliva ali šta sada. Međutim prošle godine mama je umrla. Sve se to desilo u par dana, nismo ni znali da je mama bolesna, te je u par dana samo isparila sa ove zemlje. Ja sam se nekako nosila, ostala sam u kući sa depresivnim ocem. On nije anksiozan, on jednostavno oduvijek na sve gleda crno, pesimistično. Ja sam prvih par mjeseci bila dobro, bila sam u vezi koja mi je osiguravala stabilnost. Međutim, prije dva mjeseca, ta veza je prekinula, i to zbog moje zasluge. Našla sam drugog dečka u koga sam strašno zaljubljena, on meni pruža sreću, jednako je zaljubljen u mene, radi si kuću gdje ću se preseliti i taj dio je super. Međutim, ja sam dotakla dno dna. Svi ti gubitci mene su srušili. Ja sam se osjećala porušeno. Ja sam se počela bojati za svoje psihičko zdravlje, počela sam strahovati - ja ću poludjeti, ja ću izgubiti kontrolu nad svojim životom. Počela sam imati noćne more, sanjala sam konstatno mamu kako umire, čak sam imala i nejasne snove koji su mi gori od tih stvarnih, nekakav kaos, katastrofa, uznemirenost. Od tih snova počela sam se bojati spavati popodne. Kada popodne spavam najgore je, ne mogu poslije doći k sebi. Osjećam se kao sa drugog svijeta. Počela sam dobivati hrpu strahova, strah da ne umrem, da se ne razbolim, strah da ne poludim, strah da ne razočaram sebe, strah da ja neću moći odživjeti ovaj život. Možda baš zato jer sam toliko sada zaljubljena i toliko želim biti sretna sa tim novim dečkom koji je krasan prema meni, ja se bojim da ja to ne zeznem. Milijarda strahova. Počela sam razmišljati o ovom svijetu, o Bogu (u kojega neizmjerno vjerujem), ali strahovi gdje je sada mama, kako je njoj, što smo mi, što je to iznad nas da sam se počela bojati i svijeta i svemira. Nakon svega toga otišla sam psihijatrici koja mi je pripisala antidepresive, rekla mi je naravno, da je to samo anksioznost, da nisam luda, da neću izgubiti kontrolu, da ja jesam jaka unutra ali da si ja iznova i iznova govorim da nisam. I sada sam tu gdje jesam. Probavam naći svoj neki unutarnji mir i meni to najbolje pali, kada osjećam da dolaze nekontrolirane crne misli, govorim si smiri se i pokušavam se smiriti. To mi najbolje djeluje. Taj nekakav osjećaj mira. I stvarno pali. Pomogla mi je i ova strana, od svih silnih članaka pa ću vam je tu zaljepiti da si pogledate ako vama išta znači:
http://www.find-happiness.com/finding-inner-peace.html
Nekako sam shvatila da sve što osjećam da nije loše, pa ok je biti depresivan, ok je biti uznemiren sve je to za ljude. Ali me najviše brine da mi se ne vrate te crne destruktivne misli. Jer to je toliko strašan osjećaj. Bojim se da me skroz ne obuzme.
Ali eto vidim da nisam sama i da ste vi i dalje žive i nakon svog tog straha???? Taj najveći strah kojeg se bojimo on se vjerojatno nikada ne i obistini...
Šaljem vam svima pozdrave, i nadam se da ćemo sve to nekako prebroditi cure moje...
|
podrške! Žive smo još uvijek, ima nade za nas. Pozdrav novim članicama...Aariel gdje te je spopalo bacanje vode i cigareta 
) ... i svima ga toplo preporucujem, jer ja licno nisam imala apsolutno nikakve nus pojave koje su se lose odrazile, pijem ga skoro godinu dana i ne planiram prestati jos zadugo ... ali ko planira djecu, bolje je da ne pocinje, jer se uporedo ne smije zatrudniti. ljubim vas
Odštampaj
