lajlac
|
Evo vase Lajlac 
Prvo da pozdravim sve moje drage cure koje su pitale za mene. Kompjutera, a s tim i pristup Internetu, vec duze vrijeme nemam, tako da ne zamjerite sto vam se nisam javljala, sto nisam u mogucnosti javljati se cesto. Kako god bilo, ja uvijek mislim na vas, pitam se kako ste mi, sta radite, imate li jos uvijek iste strahove i sumnje poput mene i kako se sa svim ovim nosite...
Nadez, dusice moja, nek je sve dobro proslo na kraju i cestitam ti od srca. Saljem ti jednu ruzicu uz najljepse zelje  DRago mi je sto su javile neke od clanica koje dugo nisam cula, Blur, Koka i po, RAbi, Srecica moja, Bryneta, Mogirl, Biba, DAna i ostale. Pitam se cesto kako napreduje Black, Persefona, Jaca i ostale meni drage clanice. Jano draga, osjecam da kod tebe ima nekog pomaka, mozda je tebi sitan, ali tvoji postovi vise nisu toliko negativni i beznadezni 
Srecice hvala sto uvijek pitas za mene, moji strahovi su i dalje kao tvoji, kad me uhvati neki nemir, napetost, pjevam, ponavljam, osjecam se bespomocno od silnog razmisljanja i konstantnog ponavljanja i osjecam kao da se gubim, kao da to nisam ja, kao da je druga osoba u meni a ta osoba je u biti sve ono sto ja ne zelim biti, osoba koje se plasim, bojim se da me skroz ne ovlada. Stid me je i reci sta mi sve nekad padne na pamet. Ali nekako guram.
Mogu reci da sam se nekih strahova skroz rijesila, prihvatam sve sto mi se nadje na putu, nastojim se izboriti i biti ja ta koja ce sve to iskontrolirati i iskulirati. Ponekad padnem, imam osjecaj da cu izgubiti tu snagu i strpljenje, koje je kljucno u svemu ovome, i izgubim, ali uvijek se vratim na put i dizem se i koracam i dalje. Cesto zapadnem u dubioze smisla i nesmisla, nikad mi neke stvari nece biti jasne, nekih razmisljanja se ne mogu otarasiti, kao da zelim naci neki smiraj, smisao, cvrst stav, ravan put, ali sam uvijek u krugu iz kojeg ne mogu izaci, a ja to ne mogu prihvatiti. I eto ti poremecaja ravnoteze
Uglavnom, svaki dan sebi kazem: Lajla, bit ce sta ce biti, ne razmisljaj! Nekad upali, nekad ne!
Cesto uhvatim sebe u razmisljanju o periodu zivota prije svih ovih desavanja. Ona nesvjesnost, onaj zivot u kojem sam bila bezbrizna, snazna, hrabra, prihvatala rizike i izazove bez osjecaja krivnje i straha da bi se nesto lose moglo vratiti zbog izrazavanja svojih misljenja, stavova, zbog svog ponasanja. Sada to ne postoji. Sada kao da zivim potpuno svjesna svega, svaki pogled, rijec, svoj ili tudji meni ne promakne. Postala sam pronicljiva, vrli posmatrac, stranac sama sebi, uvijek budna. Kao da sam u stanju osjetiti, vidjeti, dozivjeti sve u punom obliku i predociti bilo sto tako realno da je to zacudjujuce. Ne znam da li se i vi osjecate tako, ali ponekad to ima svojih prednosti, ali ima vise mana, jer se previse razmislja, a vrijeme prolazi i donosi nesto novo. Ali zaista je vrijeme jako bitan faktor. A ja vjerujem u vrijeme, ponekad mi je i vjera poljuljana, ali ostalo je u meni barem malo pozitivnosti i nade u bolje sutra.
Drage moje, izvinjavam se na mom velikom postu, ali ja ne znam drugacije pisati
Javljat cu se kad god budem mogla i nadam se da cemo jedan dan se probuditi bez ikakvog straha od bilo cega ili bilo koga. Ljubim vas i volim vas puno!
p.s. Srecice, nadam se da ce ovo ponavljanje stati, jer me izludi
_____________________________
Lajla
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
... to vam je dokaz da nije jace od nas, jer evo mene je najgore spicilo, a jos disem ... ma ja pijem moj zoly ( zoloft, tako mu ja tepam ), i ne berem brigu 
... nadez,
moje, zelim ti svu srecu ovog svijeta, da uzivas u svakom danu sa svojim djetetom i muzem, zasluzila si ... neka te sve brige i zla mimoidju ... isto zelim i ostalim clanicama ... lajlac, ljepotice moja, samo hrabro ... brinetyca, mogirl, dana, biba, jana, blur (vila moja ), i ostale koga sam zaboravila 
nema dana kad me glava ne boli,i vidim da su mi se poceli moji stari problemi sa hipohondrijom javljati al to su vec druge stvari utjecale ne samo anksioznost.zivim za dan kad ce ovo vrijeme zahladiti da mi je dusom dahnuti malo to je onda sasvim druga prica.uglavnom kad se pojavi tako neki strah samo sebi kazem t je do vremena vidis da je svima sad teze i odmah mi bude lakse.
