lajlac
|
To je cinjenica. Nista se ne moze uraditi preko noci. Cinjenica je isto da se ne treba jos dodatno uvlaciti u svo ovo stanje, izbjegavati price, forume, literature i stresne situacije koliko je god moguce.
Koka tvoja prica je dirljiva, zaista jeste, ali svi mi imamo pricu i za sebe, koja je za nas um, unutrasnji svijet potresna. Kad bi ja sad govorila sta mi se sve desavalo a tek mi 26godina. Mogu ti samo reci, da sam u zadnjih godinu dana mirna, ovo je prva godina u mom zivotu da sam ko mirna, smirena bez recimo "problema i stresa" i kad sam opustena pucaju me glupi strahovi i to vecinom mojom krivicom, iscitavanjem i slusanjem svakakvih prica. Dosla sam do te situacije da sumnjam u svoju struku (psihologija), kajem se sto sam je ikad upisala, stid me reci da sam psiholog, a kamoli jos da odem na psihoterapije, gdje cu od bruke... to me isto toliko pogađa koliko i sve ostalo. Kako cu ja ko psiholog po struci otici kod drugog psihologa na psihoterapiju? Tesko bih se i tesko se nosim s tim. I nemate pojma koji je to teret kad spoznate da niste toliko jaki koliko ste mislili da jeste a od vas, kao psihologa se ocekuju da to budete, smireni i kategoricni u stavovima, bez ikakvih strahova? a ja sam sve suprotno...kako me samo to boli, dodje mi da pocijepam diplomu...nego se tjesim da sam psiholog orijentiran na rad u prosvjeti
Ali me zanima koliko uistinu pomaze psihoterapija? zelila bih cuti vasa iskustva! Sto mislite o tome da psiholog posjeti psihologa? koliko je to glupo?
Ali sto se ostaloga tice, slazem se koka i jaco s tobom. Nikad mi vise necemo biti iste, neke ce biti jace, neke ce uvijek biti pod "nesto zdravijim" pritiskom i strahovima, a neke ce biti mnogo pozitivnije licnosti.
Da mi se otarasiti strahova od toga da cu izgubiti razum, da cu vegetirati, da cu zapasti u stanje da sebe povrijedim ili drugog sve bi bilo drugacije. Hobi trazim, ali zasad se ni u cemu ne pronalazim, to mi je najgore, hocu da se borim, ali ponekad sam ko u oblacima, glava mi je u vakuumu, uvijek nesto iscekujem, nemam cvrstu vjeru ni u sta i predajem se raznoraznim dubiozama.
Ali znam da ce i ovo proci, u dubini duse, iako nekad gubim nadu i vjeru, znam da ce proci, bar se nadam. Tuzno je da trebam zapoceti zivot, udati se a mene strah i toga, kako, sta, hocu li naici na razumijevanje, a tek trudnoca, moze li mi osteteti dijete i ako je to drugo stanje, hormoni i sve se mijenja, mogu li skrenuti s uma? sta ako me budu hvatale panike itd? Ne znam, kako mi je glava u oblacima, ne mogu ni da mislim...svega me vise strah ko da se gubim, svijest, identitet, sve...toliko se nekad izgubim da mislim to je to, zivot bez zivota, zivot kroz strahove, patnje, stalna preispitivanja i etikete...
_____________________________
Lajla
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
Hvala svima na podrsci i vidim ivanai da si se javila, drago mi je cuti da si bolje, zaista jeste, da bog do se jave i druge forumasice koje se dugo vec ne javljaju, black magic, nova, blizanac, elmasa...blur 
).ivana je u pravu tek kad sam digla ruke od svega i rekla sebi ma nek bude sta ce biti ko ga jebe ako cu umrijeti nek odmah umrem tek tad se malo pocelo smirivati.naime mi strahom hranimo anksioznost i ona tada uzima maha i valjda joj treba pokazati da je se ne bojimo i onda ona se nema cime hraniti(to sam procitala u panic away ) i meni to pomaze jer tek kad necemu pridajemo toloko paznje ono se uvecava i uzima zamaha.nije pametovanje cure nego eto nekako da docaram valjda st ja primjenjujem.i sigurna sam koliko god se mi borile il prepustile jedini lijek je vrijeme jer ja vidim kako godine prolaze da se i moji strahovi smanjuju naravno da bi volila da to ide brze al nekako isto kao da se psiha sama prezasiti tih strahova pa se sve manje boji toga.evo primjer moj: 
! Jer sam zaboravila kako misliti pozitivno!!! Druzila sam se , ali ipak sam bila anksiozna i u SVOM SVIJETU
