|
SREĆNA -> RE: nema ništa goreg (6.1.2013 10:01:17)
|
Moja prijateljica je izgubila bebu u 28.sedmici, ali nije je rodila zivu... poslali su na analizu samo posteljicu, nisu bebu na obdukciju i kad je stigo nalaz rekli joj da ne znaju sta se desilo, po nalazu posteljice sve ok mos mislit sto je ok.. to je jos vise izjeda..
Ja kontam ako je sa posteljicom sve ok onda nešto sa bebom nije bilo ok, ne znam , pretpostavljam ili se na posteljici sve vidi.
Vesela bila sam i ja razumna, kad sam izašla iz bolnice i došla sebi, prvo zahvaljujući mm koji je skoro 24 sata samnom bio u bolnici, mogu samo da nagađam kako je njemu bilo kad su mu doktori rekli za bebu, meni su rekli kad sam se budila iz anestezije, ali ja nisam osjećala ništa, nisam bila svjesna, ponovo sam zaspala i budila se i tako nekoliko puta u toku noći, znam samo da sam rekla da je sve bilo uzalud, naše bebe nema sad, nakon toga zaspala opet.On je sve proživljavao svjestan i bez lijekova.Ne smijem ni da mislim kako mu je bilo.Nama je to prva beba, sve smo bili spremili za nju, nikad nam niko nije rekao da bi nešto moglo poći po zlu.Trudnoća savršena, ja bila dobro, sve super, a 4 dana poslije termina doživiš pakao.Ja nikad nisam pomislila da se tako nešto može desiti, bila sam sretna ko niko nikad.Za mene je gubitak stvarno bio šok u punom smislu riječi.Kad smo došli kući, kad sam ušla u njegovu sobicu, vidjela sve ono što sam radila za njega, mislila sam da će mi srce pući.Ali eto Bog mi je dao nekakvu snagu i razumnog muža pa smo sve preživjeli skupa i polahko.Prvi mjesec je bio baš kao neki polusan, kao da sanjam, mislila sam da ću se probudit i skontat da to sve nije istina, bila sam dobro.Otišla na fax, uplatila obnovu godine, skupilla knjige da učim, ali onda odjednom šamar, budim se, postajem svjesna svog života i buduće patnje.Tek onda sam intenzivno proživljavala sve.U međuvremenu mi je isteklo i bolovanje, moram tražit od doktora da mi daju nalaz da ostanem na bolovanju i tako sam došla do neuropsih. Nije razgovor sa njom nikakav nerazuman čin ni postupak, nema tu nikakvog specijalnog liječenja ni tretmana, razgovaraš kao sa drugaricom, isplačeš se ako imaš potrebu i ideš kući.Ja sam morala nosit doznake svaki mjesec i svaki mjesec ići kod nje zbog posla i doznaka.Ne mogu reći da mi je ona pomogla 100 %, jest jedan dio, ali ljubav mm me je definitivno ono najvažnije što me održalo razumnom i što mi je davalo snagu da živim , da volim i da postojim uopšte.
|
|
|
|