|
veeseelaa -> RE: nema ništa goreg (4.1.2013 1:04:30)
|
tumarajući po netu u ove kasne sate naletih na ovu priču u kojoj se pronadjoh, pa rekoh da je podijelim sa vama
Rajska pticica
"Bože, kako je prekrasan ovaj dan", - razmišljala je Mina gledajuci kroz prozor. "Sve slavi i velica Boga., a ja sam tako sretna što se sve ovo nakon svega lijepo završilo ..." - Njeno razmišljanje prekide ulazak ljekara u sobu. Ona se prenu i brzo pridje svom krevetu, išcekujuci dolazak pedijatra koji je odmah dolazio nakon vizit-posjete.
Vec tri dana je u bolnici. Njena trudnoca se iskomplikovala i ljekari su se odlucili na prijevremeni porod. Iako je bio sedmi mjesec nisu više imali vremena. Porod se morao obaviti, a život majke i djeteta spasiti.
Mina je rodila sina koji je težio 2 kg. Svi su se brinuli za njega jer se dešava, Božijom voljom, da bebe rodjene u sedmom mjesecu trudnoce ne prežive usljed nerazvijenosti pluca, mozga ili zbog nekih drugih nepredviðenih komplikacija. Naravno, mogucnosti za sretan ishod su bile velike, i svi su se nadali da ce beba, iako mala, biti dovoljno jaka da sve krize prevazidje, prebrodi i preživi. Posebno Mina i njen muž.
Stalno je gledala u dio bolnice gdje su smješteni inkubatori, a tamo i njena beba, njen mali sin. Nije ga cak dobro ni vidjela, jer su ga odmah odnijeli, a i ona je bila suviše umorna i iscrpljena. Bez obzira na sve, vec je osjecala kako ga voli. Pa cak se u Bibliji I Kuranu kaže: " Dijete je plod srca i jedan od mirisnih rajskih cvjetova ".
U sobu, napokon, udje dežurna doktorica-pedijatar, i pozva porodilje koje su s njom dijelile bolnicku sobu. Brzo i jednostavno obavijesti ih o stanju njihove djece u protekloj noci, i podje prema vratima. Mina je uzbudjeno zaustavi i upita za svoje dijete. Doktorica zastade, skide svoje naocale i rece: "Zar vas gospodjo nisu obavijestili ?!" "Šta su to trebali da me obavijeste?", - iznenadjeno upita. " Sacekajte, odmah se vracam ," - rece doktorica i izadje.
Mina nervozno pritegnu svoju košulju i upitno pogleda ostale žene. One su samo šutjele. Ona ode do prozora i prošaputa gledajuci u nebo: "Moj Gospodaru, samo se Tebi obraæam i od Tebe pomoc tražim. Molim Te da mi pomogneš, da me ucvrstiš i da me ne ostaviš samu bez Tvoje zaštite."
U sobu ponovo udje doktorica noseci neki papir. "Znate gospodjo, jutros u 4. sata i 10. minuta vaša beba je umrla.Tu se ništa nije moglo uciniti." Mina je blijedo pogleda i duboko uzdahnu. Ucinilo joj se kao da sanja ružan san iz kojeg ce je svakog trenutka neko probuditi. Ali to nikako da se desi. Doktorica je i dalje bila tu ispred nje, držeci taj papir u svojoj ruci. Svi su šutjeli i gledali u nju, i cekali kako ce reagovati. A Mina je samo nijemo stajala, gotovo okamenjena od te boli koja se pojavila, ne mogavši ni da prica, ni da place, niti da pokrece svoje udove.
Nakon šest godina braka i išcekivanja ovakav ishod svega. O, Bože! A onda se sjeti da je molila svog Gospodara da joj podari ono što je najbolje za nju i njenu bebu, na ovom svijetu i onom svjetu.Opet duboko uzdahnu pa pomisli na rečenicu da je strpljenje pri prvom udarcu, i da onim drugim porodiljama u sobi treba pokazati kako se ponaša žena koja vjeruje u Boga i Njegovo odreðenje. A to je bilo tako teško i toliko je snage za to trebalo! I opet iznova duboko uzdahnu, sjede na svoj krevet i tiho rece: "Sve je od Boga i ja cu uz Njegovu pomoc biti dobro. Ne morate se brinuti za mene."
U sobu udje medicinska sestra i prekide tegobnu situaciju. Doktorica joj sve objasni i zamoli je da bude pažljiva prema mini i da joj donese sredstvo za umirenje. Mina to odbi objasnivši kratko da je ona vjernica i da joj nije potrebno nikakvo sredstvo da bi kontrolisala svoje osjecaje ili svoje raspoloženje. Toliko je željela da bude sama i da je svi ostave na miru. Htjela je u tišini daleko od svih da se opusti, da razmisli, da se moli ili place. Legla je u krevet, okrenula se prema snježno - bijelom zidu, zaklopila svoje oci i vratila se u prošlost.
Nizale su se slike pred njenim ocima. Jasno se sjecala cijele svoje trudnoce, svakog dana u kojem je dovila za ono što Bog zna da je najbolje za nju i njeno dijete. Uvijek je izbjegavala u toj svojoj dovi da se precizno kaže šta želi, jer se bojala da može moliti ono što nije dobro za nju, njenu vjeru, život i onaj svet.Rečenica iz Kurana.: "Ne volite nešto a ono može biti dobro po vas, nešto volite a ono ispadne zlo po vas; Bog zna, a vi ne znate," stalno joj se motao, i tad, a i sad, u glavi.
Razmišljala je o toj rečenici i o ovoj novonastaloj situaciji. Tješila je samu sebe i ubjedjivala svoju dušu razumskim i vjerskim dokazima, da bude mirna i da se pomiri sa tom cinjenicom. Govorila je sama sebi da to dijete ne bi bilo zdravo vec retardirano, pa ju je Bog poštedio te tegobe. Ili bi možda otkazalo poslušnost svojim roditeljima, pa bi im samo pravilo probleme u životu. Ili opet ne bi bilo pokorno svome Gospodaru, a time bi zaslužilo vatru na onom svjetu. Bilo je tako mnogo realnih mogucnosti da više nije htjela o njima da razmišlja.
Znala je da se u svojim dovama obracala Onome Koji posjeduje svo znanje i o prošlosti i o buducnosti, i imala je povjerenje u Njega i Njegovo odredjenje. Bila je ubijeðena da joj je On odredio ono što je najbolje za nju i njeno dijete, i pokoravala se toj odluci. Njen jekin se nije pokolebao, a i njen iman se nije smanjio iako joj je srce jako lupalo, a grudi bile pune bola i tuge, sad je bila sigurna da ce izdržati. Mora!
Ona je vjernica stavljena na iskušenje i treba biti jaka i spremna da sve hrabro podnese u ime Boga.. Hvala Bogu, njena beba je sad rajska pticica, a tamo je i najsigurnija, jer je zaštiæena od svih ovozemaljskih iskušenja... Na tu pomisao, velike, tople, majcinske suze poceše kliziti niz njeno lice. Borila bi se protiv njih, ali pusti ih jer nisu zabranjene, a svoju tugu je htjela odagnati pa makar na taj nacin.
Sutradan je dobila otpusnicu jer nije više bilo razloga da se zadržava u bolnici. Spremila je svoje stvari, a jedna od medicinskih sestara joj je pomogla do izlaza, gdje ju je cekao muž. Mina vec odmorna i prisabrana krenu za njom. Toliko je puta zamišljala izlazak iz bolnice sa svojom bebom, i toliko puta se radovala... A sada, sad se sve promijenilo. Strepila je od tog izlaska i susreta sa mužem i rodbinom. A i najteži dio je tek dolazio.
Treba se suociti sa praznom djecijom sobom, pustom i tihom kucom bez djecijeg placa i smijeha.
Treba... " Ne, ne ", - tiho sama sebe prekinu. Nije htjela da dalje produbljuje tugu i da se podsjeca onim što boli, jer sve ce to proci, ali nagrada ostaje. Bog., ne daje nijedno iskušenje a da za nju ne slijedi nagrada onim najvjernijim i najzahvalnijim.
U Kuranu se kaže: "Kada covjeku umre dijete, Uzvišeni Bog pita andjele: "Uzeste li dušu djetetu roba Moga?" - "Da", - odgovaraju oni. "A šta na to kaže Moj rob ?" "Zahvaljuje Ti rijecima: "Mi smo Božiji i Njemu se vracamo." Tada Bog kaže andjelima: "Nacinite za Mog roba kucu u Raju i dajte joj ime kuca zahvalnosti ."
U tim svojim razmišljanjima Mina dodje do izlaza. Medicinska sestra je ostavi samu da priceka svog muža. On je ubrzo stigao i pomogao joj da dodje do auta. Nije želio da razgovaraju pred bolnicom, jer sve oci su bile uprte u njih. Mina mu je bila zahvalna na tome, jer tek u kucnom okruženju ce moci da se opusti i podijeli svoju bol i razmišljanja sa njim. Dok je ulazila u automobil, okrenu se i baci još jedan pogled na mjesto gdje je rodila svoje dijete. Nije željela da place, ali svoj pogled nije mogla da odvoji od dijela bolnice gdje su inkubatori.
Tu je njena beba provela svoje prve i posljednje sate života. Tu je njena beba preselila na bolji, vjecni svijet. Tu je njena beba... " Mina ", - blago je zovnu muž, " Trebamo ici. Udji u auto ." - " Znam, ali nekako ne mogu da odvojim pogled od bolnice. Ovdje je roðena naša beba i ovdje je preselila na onaj svet."
Kur’an kaže: " Vaša su djeca rajske pticice pa kad neko od te djece sretne svog roditelja na onom svjetu, uzece ga za odjecu i nece ga pustiti sve dok ga Bog sa njim zajedno ne uvede u Rajt", - zato nemoj biti tužna. Pred nama je život prepun iskušenja koja ce doci." " Da, u pravu si ", - rece ona i polahko sjede u auto. Zatvorila je vrata i duboko uzdahnula.
Njen muž upali auto i krenuše. Krenuli su putem vjere i vjerovanja u jednog Boga Zaputili su se cvrsto i iskreno u novu etapu svog života, spremni da docekaju i prebrode sva naredna iskušenja i ispite koji ce doæi. Sad su bili sigurni da ce radom, trudom i uz Božiju pomoć doci do svog konacnog odredišta Raja, gdje ih u kuci zahvalnosti ceka jedna mala Rajska pticica.
|
|
|
|