SdZ
|
Termin jeste bio 24 i tad jeste pocela da "curka" plodna voda, ali beba je cekala svoj dan.
U cetvrtak, 26, imala sam kontrolu kod doktora. Nakon ctga, doktor mi je samo rekao da je za mene vrijeme isteklo i "vidimo se sutra ujutro u porodilistu".
Uhvatila me panika. Nemam bolove, ne zelim indukciju, ali opet vjerujem doktoru i bit ce onako kako Bog odredi.
Dolazim kuci. Izgubljena sam. Provjeravam torbu za porodiliste. Izmjenjuju se emocije u meni, cas sam sretna, cas zabrinuta i tuzna.
I onda mi pada ideja na pamet.... Idem raditi cucnjeve, hodati uz stepenice/niz stepenice i onda u 22:30h mm natjeram da idemo prosetati 3-4km.
Dolazim kuci. Nikakvih promjena. Bezveze. Odlazim u krevet. Stavljam alarm u 5:45h. Oko 5:30h se budim i osjetim da mi nesto opet "curka". Necu da ustanem dok se alarm ne upali. Docekam alarm. Ustajem. I samo neki mlaz vode niz moje noge. Budim mm. I sva zbunjena pitam ga "sta je ovo". On jadan, izbezumljen gleda u mene i kaze "pa vodenjak".
Voda je bila mlijecne boje. Odlazim u wc. Tusiram se. Vise nista ne izlazi. Mm je ustao i otisao u firmu da preuzme auto kako bi mogao nakon sto odemo u bolnicu na posao.
Ja sam se obukla, cak i malo nasminkala, skinula posteljinu i ubacila je u masinu. I idemo. Pocinjem osjecati blage, ma bas blage bolove u donjem dijelu stomaka.
Dolazimo ispred porodilista i kazu mi da sacekam svog doktora dok odradi "vizitu".
On dolazi i pita me sta ja radim tu. I ja mu odgovaram da je rekao da dodjem, a on kaze da se zbunio i da je mislio u subotu ujutro da dodjem jer je on cijeli vikend dezurni, a sad je samo tu na viziti i odlazi. I kaze "ako hocu da ostanem i danas, a ako hocu mogu i sutra doci ponovo". Ja mu govorim "doci cu onda sutra", a mm iza mene sapuce "a vodenjak". Ah... Kazem ja "doktore, ja mislim da je meni jutros pukao vodenjak". I on odmah kaze da onda ostajem, trazi uputnicu, odnosi je, ja odlazim da se prijavim. On me uvodi u prijemnu, tu me prima jedna naizgled arogantna,
ali kasnije shvatih da je ljubazna, sestra. Presvlacim se. Odnosim svoje stvari mm. Rastanak sam svela na minimum inace me niko ne bi mogao utjesiti.
Vracam se. Osjecam se cudno. Znam da je to to. Mislim "odavde izlazim sa svojom curicom".
Rade mi ctg. Sestra kaze "uredan".
Dolazi moj doktor i radi pregled.
Otvorena dva komontna prsta.
Kaze da ce uraditi amnio.
Kad ugledah onu spravu dodje mi slabo.
No dobro. Zagledah se u jednu u tacku na zidu i gotovo.
Nije bolno, ali je neugodno.
Doktor kaze da jeste pukao vodenjak, ali ne cijeli i da ce sve ici kako treba.
Sestra me odvodi u sobu.
Upoznajem tri cimerke.
Kroz pricu s njima, bolovi mi se pojacavaju, ali ih bez problema izdrzim.
I tako prolaze sati.
Oko 18h su mi ponovo uradili ctg.
Nazovem svoju mamu jer vidim da ce potrajati i nije uredu da mama ne zna da sam u bolnici.
Cim sam joj rekla, mama je pocela da place. Pita da li me boli, govorim da ne boli, a ona ce "lazes ti, boli, ali trpis, pa trpi, sine", hehe.
Noc. Cimerke su zaspale. A ja u svom krevetu pokusavam uhvatiti san, no svaki "uhvat" prekine izdrzljivi bol.
Jutro je, hvala Bogu.
Dolazi moj doktor. Pita boli li me. Boli.
Idemo na ctg i pregled.
Otvorena za mali dlan.
Klasicni drip, kaze doktor.
Pitam ga, je li stvarno neophodan drip, mogu ja jos trpiti bolove.
On se samo smjeska.
Vracam se u sobu. Javljam mm. I odlazim u radjaonu.
Pocinjem da se tresem, osjecam strah (prvi put).
Pomislila sam da pobjegnem, ali onda bacih pogled na svoj stomak i pomislih "sve za tebe, mrvo moja".
Stavljaju me na sto i ukljucuju famozni drip.
Zena do mene se poradja.
Ja dovim, ali bih i znatizeljna, pa bacih koji put pogled i na tu zenu.
Dolazi doktor, pita boli li me.
Boli.
Doktor kaze da me skinu s dripa i puste da hodam.
Pregleda me i kaze pocelo je otvaranje vise od malog dlana.
Vracam se u sobu. Osjecam se izmoreno. Zovem mm i molim ga da stigne u vrijeme posjeta. Kaze da hoce.
Super. Setam po hodniku, pricam sa zenama (taj dan se porodilo preko petnaest zena, zamislite koliko nas je setalo po hodniku).
Malo prije 14h izlazim vani i cekam mm.
S njim stojim u bolnickom parku, smijemo se i kroz smijeh izdrzavam jake bolove svakih 5min.
Oko 15:30h se penjemo do porodilista i trazimo mog doktora jer mm hoce da ga pita kako ide.
Doktor dolazi, smije se i govori " ma daj, covjece, ne sekiraj se, sve ide kako treba, one su dobro i nemoj da me vise zoves, da ti znas koliko ja iza ovih vrata posla imam".
Doktor odlazi. Ja ostajem s mm do 16h.
Odlazim do sobe gdje budu babice i pricam s babicom Aidom. Govorim joj da ja ne bih vise drip jer muka mi je lezati i prozivljavati bol, lakse mi je kad hodam. Ona se smije i govori da se nista ne brinem da ce to sve ici brzo. Pitam je mogu li s dripom hodati, hehe.
Odlazim u sobu. Opet sestra. Trazi me doktor.
Pregled (posljednji).
Otvorena za veliki dlan.
Drip. 18 kapi.
Vise ne pitam nista.
Doktor kaze da me prebace u sobu za porodilje jer u sobu za trudnice se ja vise ne vracam.
Kupim svoje stvari, zovem mm. Mobitel stavim u neseser i nosim sa sobom u radjaonu.
Mm je rekao da cekati ispred porodilista iduca dva sata.
Ulazim u radjaonu u 16:25h.
Drip.
Jaki bolovi.
Jedna divna sestra me pita kako sam, a ja se u bolovima s njom pocinjem "svadjati" i govorim da me skine s dripa, da ne mogu podnijeti bol lezeci, hocu da hodam. Ona se samo nasmijala i kaze "sad ce to". Ja opet govorim "ne zanima me, skidaj me s ovog stola, molim te". Ona se okrenula, a ja joj govorim da moram u wc.
Dolazi babica Aida i pita sto moram u wc, rek'o "kakiti".
Ova sestra mi dize jednu nogu, Aida kaze da ja sama drzim drugu i da je slusam.
Ok. Sama sebi govorim da hocu i mogu ja to.
Aida mi govori da ce mi pomoci da ne pravimo rez jer nije potreban.
I zena kaze "sad disi", a ja pametna se napnem i "puce".
Ok.
I sad bez pripremnog disanja, moram dati jak napon.
Boooli, ali jedan napon i glava je tu.
Aida kaze drugoj sestri da zove doktora.
Hmmm... Pomislim ne treba meni doktor.
Jos jedan napon. I....
Nesto se izmigolji iz mene.
Dizem se da pogledam sta to bi i ugledam nju.
Moje malo cedo.
Moju najvecu bol, ali moju najvecu srecu.
Sve muke nestaju. I svi ljudi oko mene kao da su stali. Vrijeme je stalo. Vidim samo nju.
odnose ju.
Zovem mm i kazem mu " hej, ja rodila" (16:50h je) i tek tad nakon gotovo 36h bolova prvi put pustam suze, ali definitivno suze radosnice.
Doktor je dopustio jednom mladom doktoru da mi sije, kaze "nema tu puno".
Taj sjeo i raspricao se sa sestrom, a ja njemu kazem "hocete li brze to, hladi mi se rana, pa ce me vise boljeti". On se nasmija i uhvati se posla.
Prebace me na pokretni krevet i doktor kaze da me odvezu do vrata da me, kako on kaze, mm cmokne.
Mm i ja se samo gledamo i kao dvije lude, placemo i nista ne govorimo. Cmoknemo se i vratise me u radjaonu. Posto je guzva nisam tamo odlezala 2h nego me odmah smjetise u sobu.
Nakon 3h su donijeli mali, crni zamotuljak.
O moj Boze, to je moje. To je raslo ispod srca moga.
Tek tad osjetih plamen u srcu. Sad znam sta, zapravo, znaci voljeti i za nekog zivjeti.
Eto tako su prosli moji 27 i 28.6.2014.
Eto tako je moj zivot dobio smisao.
_____________________________
<3 28.6. <3
Zivot je dobio svoj smisao...
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
moj, ovaj prvi, je sveukupno trajao 30 sati i kao što kažeš nisam znala šta ću sa sobom, urlala sam: vadite ga, ja više ne mogu!
