reallove
|
Moj termin je bio 28.2.,ali ja sam skoro cijelu trudnocu mislila kako cu se poroditi ranije,jos sam imala malo bolova u 8. Mjesecu,pa me to uplasi,tako da sam stvari za bebu spremila na brzinu...Usla u 9. Mjesec,odmah spremim i torbu i nadam se svaki dan..Ali sve je to malo moralo sacekati..Svaki put kod dr. Na kontroli,neces ti jos....20.2. Otisla na kontrolu,otvorena 2 prsta,ali to nista ne znaci,mozes ostati tako danima,mozes se poroditi na brzinu,to niko ne zna..Kontrola za 7 dana,ako ne bude nista,idemo na inducirani...Vracam se kuci i placem od muke,dosadilo mi,a strah me na inducirani porod..
22.2. Po citav dan osjetim nekakvo boluckanje,ali kazem,pa nije mi prvi put,bolilo je i prije pa se nista nije desavalo..Taj dan sredim kucu,operem ves,okupam se,isfeniram,okupam dijete...Spremna ja  ...Navecer se skupe strine,sjedimo,zezaju one mene,napravile caj od cimeta(to se sluzi ovdje kad se zena porodi,pomaze kod ciscenja poslije poroda),kaze,popij i ti casu,nece li ti krenuti porod veceras..
Ameen nervozan,nece da spava,zatvorimo se u sobu,da mu citam price,mm na putu,dolazi oko 2 poslije ponoci..I tako ja citam Pinokia prvo na engleskom,pa prevodim na bosanski,a ovamo kontam,da mi je spavati,ako krene porod,nigdje sam...I tako moj Ameen u 1 zaspa,ja odmah poslije njega..Mm je dosao i legao spavati...U 4 ujutro se budim,boli mene stomak,ovaj put stvarno..Malo,malo,odlazak u wc,pa u krevet,pokusavam zaspati,ali ne ide,bolovi postaju jaci...Oko 7 ujutro,budim i mm,nazovemo mog dr. Kaze,odmah u bolnicu...Spremim se nekako,na brzinu,Ameen jos uvijek spava,tetka ostane kod njega,a mi za bolnicu...
Na putu prema bolnici,guzva,nemoguce,ja kad vidim semafor i onu guzvaru,od muke me zaboli...Na semaforu svakom cekaj i cekaj,nemas gdje..Kazem sebi,budalo,trebala si ranije i odmah zamisljam porod u autu ...I tako nekako stignemo i do bolnice,odmah me uvedu,daju klistir,presvuci se,lezi,uh...Boli,boli,ja trpim nekako..Dolazi sestra,pregleda me,kaze 5 prstiju otvorena...Poslije dolazi moj dr. Pregleda me i on,tada sam vec bila 7 prstiju,pita me hoces li epiduralnu,a ja necu,kazem izdrzat cu...Probusi mi vodenjak..Tek nastaju oni pravi bolovi..Trpim nekako,ali sve je teze i teze...Zedna,a Bogami i gladna i nenaspavana,ma ne mogu vise..Ona sestra dolazi,daje mi infuzije,meni se nesvijesti,ne mogu vise,usta mi suha,gubim se..Pitam koliko ce ovako jos,kaze pa bar jos 2 sata... tamo u salama pored mene,zene sto su se pomalo derale,usutile,znaci stigao je anesteziolog,zove se Basem,cula sam i to..Dolazi meni sestra,hoces li i ti,ma rekoh hocu,ja ne mogu vise...Dolazi on,pocne me zezati sa vrata,ja nasminkana,isfenirana,biserne nausnice u usima,kaze i ti bi se poradjala jel...polako mi "ubaci" anesteziju i ode on..Ja cekam da bolovi nestanu,ali nista,boli me,dolaze i pojacavaju mi dozu i tako mozda 3 puta...Moj dr otisao do ordinacije,konta necu ja jos...Odjednom sam se valjda pocela otvarati,nemam pojma vise ni sta bi,bolovi su nestali i ja vise nista ne kontam..Zovu mog dr da dodje,pripremaju salu,mjesto za bebu,ja samo gledam oko sebe i malo me panika hvata..Dotrcao i moj dr., kaze,hajde sad da vidimo,jel djecak ili je djevojcica,znaci gotovo,poradjam se...Ide tiskanje,jako i jace,tesko je izasla bebica,nije kao na prvom porodu...Osjetim kako izadje iz mene,osjetim olaksanje..Nije odmah pocela plakati,ocistise joj nosic,ja sva izgubljena,razgledam,kada poce plakati,zaplakah i ja sa njom.. vidjela sam je,malena,crna joj kosica,to je MOjA djevojcica...Ne mogu vjerovati,placem i govorim dusa mamina,ljubav mamina..Odnesose je,a ja ostah..Sivanje,uh...Potrajalo je,ne znam ni koliko imam konaca,samo znam da je dr. Bas ono sio..Uvukao on konac i opleti..Vec me panika hvata,pa sta to radi,kaze on gotovi smo...
Na redu je prebacivanje u sobu,noge mi se pomalo vracaju u normalu,ali ne mogu se pomjeriti...Voze me do sobe 713,a tamo svi,svekar,svekrva,tetka,amidje,vidim ih sve i pocnem plakati..Gdje su mi sada mama i tata,tako mi fale  ..svekar me zagrli jako,tu nekako se i smirim.Presvucem se,sredim i cekam princezu svoju..Napokon,vrata se otvorise i dovoze u kreveticu malenu krofnicu..Neopisiv osjecaj,prelijepa beba,moja djevojcica...i jos uvijek ne mogu vjerovati...
Prelijepo maleno stvorenje,uzmem je,ali fali nesto...Fali mi moj Ameen..Prodje malo,kad dovedose i njega..Ulazi u sobu iZgubljen,svi oko njega,dodje,zagrli me i prve rijeci sto rece bile su "I love my baby"... Ljubavi mamine dvije...
Odlaze svi kucama,beba i ja ostajemo,pokusavamo da dojimo..Opet nisam spavala cijelu noc,valjda od uzbudjenja,ni sama ne znam..Jedva cekam jutro..Oko 13 sati smo otpustene iz bolnice...Dosle smo svojoj kucici i svom braci..Eh tada sam bile presretna...Volimo se,mazimo,uzivamo..Mama se malo muci sa ranom,ali i to ce proci aBd...
Nasa mala Dima je rodjena 23.2. U 12 sati,teska 3.800,duga 51 cm 
_____________________________
"Majke se rađaju u istom trenutku kada i djeca. Ona prije toga nije postojala. Žena je postojala, ali majka, nikad. Majka je nešto potpuno novo"
Mamino sunce Ameen
11.08.2009. <3
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
