|
teacher75 -> RE: vaše porođajna priča (16.10.2009 12:51:59)
|
Kada sam u srijedu, 07.10.2009. posljednji put bila na vježbama u Skerlića, ni pomislila nisam da ću idući dan držati svoju bebu u rukama. Par dana prije poroda sam se raspitivala da li postoje neki nagovještaji kada će početi prvi znaci za porod, ali svi su rekli da tu nema nikakvih pravila. Ja samo mogu reći da sam taj dan, u srijedu, bila užasno nervozna i pomalo depresivna, i bila ubijeđena da ću se poroditi čak i poslije termina, koji je trebao biti 14. oktobra. Na vježbama sam se šalila da bi svi voljeli da me što prije porode, ali da ja ne osjećam da će se to uskoro desiti. A sada da krenem od početka....
Prvi trudovi su počeli oko 2 sata u četvrtak ujutro. Bolovi su bili blagi i nisam uopće bila sigurna da su to trudovi, sve dok nisam počela da mjerim razmak između njih. Podsjećalo je na blaže menstrualne bolove. Na početku, razmak između bolova je bio oko 10 minuta, a već ujutro su se smanjili na 4 minute. I dalje sam bila skeptična, jer sam mislila da porođajni trudovi puno više bole. Ujutro, oko 8 sati, istuširala sam se i nazvala doktora Murtezića na telefon, te mi je on rekao da odmah dođem. Tek tada sam probudila muža, rekla da je „vrijeme“ nakon čega smo se odvezli do bolnice. Vidjevši kako se prilično dobro osjećam i muž je bio skeptičan da se radi o trudovima. Doktor me pregledao oko 9 sati ujutro i rekao da sam otvorena 2 prsta, te da će me zadržati u bolnici. Prvih sat vremena sam provela u pripremnoj sali, uradili su mi klistiranje, a bolovi su još uvijek bili podnošljivi. Jači trudovi su se počeli javljati oko 10:30 kada su me odveli u salu za porod. Narednih sat i pol bol je bila sve jača, a pauza između trudova sve kraća. Oko 12 sati osjetila sam užasan napon, kao da ću se uskoro poroditi. Trudila sam se da pravilno dišem, ali je bilo nemoguće. Babica u početku nije vjerovala da je došlo vrijeme poroda, međutim nakon što me pregledala, ustanovila je da sam se maksimalno otvorila te da porod počinje i hitno pozvala doktora. Bebica se rodila nakon trećeg napona. Osjećala sam se slabo i iscrpljeno. To jutro nisam ništa jela prije odlaska u bolnicu i moram priznati da sam poslije osjetila veliku slabost i gubitak snage.
Dakle, rodila sam u 12:15, potpuno prirodno, bez indukcije, prekrasnu djevojčicu tešku 3.200 kg i 51 cm dugu. Trenutak kad su je stavili na moja prsa, neopisiv je doživljaj. Ubrzo nakon toga sam je uspjela i uslikati mobitelom J
Nakon samog poroda, uslijedilo je šivanje rane, jer sam imala epiziotomiju. Nisam znala da to toliko boli, jer sam zaista osjetila svaki ubod igle. Neprijatan i bolan osjećaj. Doktori i sestre su rekli da sam imala pravi školski primjer prirodnog poroda i veliku sreću, jer se sve brzo odigralo. Tačnije sat i pol, trudovi, porod i šivanje rane.
Poslije nekog vremena, odveli su me na tuširanje hladnom vodom, a zatim u box gdje je nakon par sati stigla i beba. Sada se navikavamo jedna na drugu. Iako sam prva 3 dana imala samo kolostrum, nisam dozvoljavala da mi bebu dohranjuju u porodilištu. Redovno sam je dojila i bila svjesna činjenice da će se uskoro i mlijeko pojaviti. U porodilištu sam vidjela da mnoge žene već prvi dan nose bebe na dohranjivanje. Četvrti dan je krenulo mlijeko. Sada, 8. dan, hvala Bogu, beba doji, a ja imam dovoljno mlijeka. Bebica je mirna, spava i doji, gotovo se ne čuje. Rana me jako boli, ne mogu se mnogo kretati i stajati, uglavnom ležim. Ali kako izreka kaže: „Preko trnja do ruža“.
|
|
|
|