teacher75
|
IZVORNA PORUKA: leona81
IZVORNA PORUKA: Majka Tereza
Necu biti kratka  Ova tema me boli... Kad smo mi bile djeca, svi su nam ponavljali kako imamo sve sto nam treba. Vjerovali smo im, a bilo je i istina. Nikad nismo dobijali SVE sto pozelimo, ali dosta toga jesmo, na jedan ili drugi nacin. Uvijek smo se osjecali prilicno zadovoljni tim sto imamo, bar vecina nas. Danasnja djeca imaju puno vise stvari, njigov izbor nije ogranicen na par igracaka koje su trenutno popularne ili 7 vrsta cipela iz Borova. Razlika je sto oditelji danas ne govore djeci da budu zadovoljni, jer se sami ne osjecaju zadovoljni s onim sto mogu pruziti. Poenta e da djeca nisu nezadovoljnija, vec smo mi nezadovoljni sto ne mozemo da im priustimo sve, i onda pocnemo kukati kako se nema, kako je skupo, a oni to upijaju u svoje male trepuske. Sto smo mi nezadovoljniji, i njima je teze osjetiti srecu kad nesto dobiju, jer djeca razumiju vise nego sto mislimo, i za svaku igracku koju dobiju razmisljaju kako je ta igracka uzrok buduceg sromastva i ko zna cega. Ovo kazem jer sam odrasla sa bogatim roditeljima koji su voljeli da kukaju kako je skupo i kako se nema. Nisu bili tipicni za taj period, nekako osjecam kako su danasnji roditelji vise kao sto su oni bili tada... Nikad se nisam obradovala ni jednoj igracki koju sam od njih dobila jer je bila umotana u krivnju. Da sam bila zahvalna, nisam. Previse je bilo negativnog povezanog s tim poklonima. To je nesto kao kad vam muz opere sudje i onda 7 dana prica kako je porao sudje Hocu da kazem da djecu ne treba po svaku cijenu uciti zahvalnoscu, ne kroz materijalne stvari, pogotovo ne pricajuci kako je skupo, kako smo tesko radili da to kupimo itd.. Djeca su zadovoljnija nego sto mislimo. Dajte mom sinu plasticnu kutiju, pa cete vidjeti srece i zahvalnosti
Ja bih voljela svom malom da ostavim onoliko koliko mogu dati bez da osjecam da moram da mu pokazem da smo se necega morali odreci radi njega kako i on stvarno shvatio nasu zrtvu. Ako je tolika zrtva, necu ni kupovati. Ali stvari nisu vazne, i najvise zelim da mu ostavim puno duhovnog tj. dusevnog nasljedstva, i brdo samopouzdanja i samopostovanja.. To je kao ona stara: daj covjeku ribu-jest ce jedan dan, nauci ga da lovi, jest ce citav zivot. Amidza od MM je npr. naslijedio dosta toga, obrnuo to, napravio velike pare, ulagao, ostavio djeci koji takodjer ulazu. Njegov stari je naslijedio isto to, poplacao neke dugove, ostavio nesto sestri jer mu je bilo zao, i sada ima stan u kojem zivi i ... to je to. Poenta je da nije bitno koliko neko naslijedi, dobije ili ima, vec sta radi s tim sto ima. Eh, to bih ja voljela ostaviti njemu, volju i snalazljivost, da ne izgubi ono sto ima i da ne mora ovisiti o tome sta ce mu neko drugi ostaviti... Voljela bih mu omoguciti stan kad se ozeni, ali se iskreno nadam da cu mu pruziti dovoljno samopouzdanja, snalazljivosti i zivotnog elana da ce do tad i sam to sebi moci priustiti.
I vrijeme.. muz i ja smo pokrenuli svoj posao, nekad ide, nekad ne ide, ali smo stalno sa nasim princom. Mozda ne mozemo kupovati stanove sada ali cemo jednom moci. Mozda nekad nema za izlazak u grad, a nekad ima i za 5. ALi on se nece sjecati kako jednog utorka nismo mogli u grad na veceru, a iskreno necemo ni mi..Sjecat cemo se kako smo oboje bili tu kad je prohodao, kad je prvi put rekao mama, kad je prvi put plesao uz muziku. Ostavili smo vremenski zahtjevne poslove i poceli da radimo nesto sto volimo, a odrekli smo se potpune novcane sigurnosti u korist vremena sa nasim djetetom i u korist naseg raspolozenja.
Moji roditelji, workoholicari, oboje na visokim pozicijama, nikad nisu bili kuci, nikad se nismo vidjali, a toliko su se bojali izgubiti te svoje pare, da su kuci gradili od plata, a ne od kredita. Nikad na odmor nismo otisli. Nisu htjeli da trose da bi nama kao ostavili, pa smo nosili jeftinu odjecu i obucu, kupovali najjeftinije sveske kad pocne skolska godina i skupe igracke drzali na visokim policama kako se ne bi ostetile- tj. kako se ne bi igrali s njima. Nisu kucu zavrsili kad je rat poceo, sad je propala, a oni izgubili poslove. I sad? Nista..Promasili su moje djetinjstvo, moje odrastanje, i sad pokusavaju da nadoknade sa unukom, ali nemaju sada ni para, ni vremena od crncenja. To me naucilo da cijenim vrijeme sa svojom porodicom, da ne stedim vec ono para sto imam trosim na stvari koje su mi vazne, koje mi stave osmijeh na lice, jer kad nas jednog dana ne bude vise, sa sobom cemo ponijeti takve trenutke, a ne stvari, stedne knjiice niti stanove.
hvala na ovom postu:) zelim vam dug zivot i svu srecu svijeta sa vasim sinom:)
i ja se zahvaljujem na ovom postu, jako poucno
_____________________________
Nositi svoju bol to nam je bogomdato, pokazuje da smo zivi sve dok je osjecamo . Osjetit TUDJU bol znaci da smo ljudi .
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
eno sad 
al ni ovako nisam loše prošla
