|
Asteris -> RE: Kiretraža ili Čišćenje (22.4.2013 13:32:35)
|
Pozdrav svima, ne znam pravila foruma pa mi oprostite ako sam trebala negdje prvo predstavit se kao novi korisnik...
Ovaj horor psihe i tijela, proživjela sam prije 10 dana. Večeras idem na kontrolni pregled. Živim od nedavno u inozemstvu, i moja trudnoća je bila veliko iznenađenje. Godinama sam bila uvjerena da uopće ne mogu zatrudnjeti, ali se to u jednom jako turbulentnom razdoblju raznih stresova ipak dogodilo. A nisam baš ni u poželjnim godinama za trudnoću. Šok gubitka je znatno veći ako se ne pripremiš i makar jednom ne dobiješ znak od tijela da nešto nije ok. Nakon što smo u 7 tjednu vidjeli otkucaje srca, a moji nalazi krvi bili skoro pa savršeni, u 11 tjednu sam sa svim simptomima trudnoće otišla na drugi pregled. Savršeno vesela i uvjerena da je sve ok, s doktorom sam razgovarala o odjeći i koliko sam kilograma dobila i što dalje, a onda duuuuuga šutnja i zabrinuto lice na ultrazvuku. Pa me prebacio na drugi ultrazvuk a tamo se pokazalo da plod, ne samo da ne kuca srce, već se smanjio. Reversna trudnoća ili missed! Ja čak nisam ni znala da missed postoji, jer sam stalno čekirala krvarim li i stalno mi je bilo muka, grudi napete, svi simptomi trudnoće na max.
U toj privatnoj klinici su me izvozali na sve moguće ultrazvučne strojeve i kad su napokon 100% ustanovili da je plod već preko 7 dana mrtav u meni, doktor je krenuo s objašnjenjima... Kad sam mu kroz suze rekla da sam čitala da u našoj zemlji taj zahvat čišćenja rade bez anestezije on je u nevjerici izjavio, pa jesu li oni normalni. Valjda ja imam nekakve zastarjele informacije, jer vidim da ovdje pišete da se ipak daju anestezije.
Kao da sam u tom trenu potisnula žal za bebom koji se kasnije kao bumerang vratio nakon zahvata. Sve moje misli vratile su se u djetinjstvo kad sam u 2 operacije u Sarajevu doživjela najveći horor s anesteziolozima. Neću sad pisati o tome, jer je pomalo zastrašujuće... Nisam spavala cijelu noć, čitala sam ovaj i druge forume, a ujutro zorom smo suprug i ja morali uhvatiti taksi za sasvim drugi dio ovog milijunskog grada, jer me doktor nazvao predvečer i rekao da će me operirati u drugoj klinici koja je navodno bolja za mene... Ne trebam vam ni reći da ovamo zahvat košta 1000 Eura, da bih u javnoj bolnici prošla s puno manje, čak možda ne bih ništa platila da sam išla na hitnu, al bi me tad zadržali par dana u bolnici. Bila sam u javnim bolnicama ovamo, i to je zbilja tužno i ružno, vojske imigranata s lošom higijenom, žena iz afrike koje imaju aids ili druge zarazne bolesti kojih mi je žao ali me isto strah svaki put kad mi vade krv u takvim bolnicama, a doktori su poprilično drski i bezobzirni, sestre svako 5 minuta izlaze ispred bolnice pušiti. U privatnim klinikama imaš dojam da si u svemirskom brodu, a i osoblje je znatno ljubaznije. Tužno je kako ovaj svijet uvjetuje novac, i kakav teror prolaze ljudi koji si ne mogu priuštiti privatne bolnice. Da mogu, svijet bih okrenula naopako da se to promijeni!!! Nije da nam je bilo lako izdvojiti ta sredstva, jer tek smo doputovali u njegovu zemlju i počinjemo ispočetka, ali da bi smanjili moj stres, otišli smo u privatnu kliniku. Iako su se prema meni ponašali više nego savršeno, dobila sam svoju sobu s TV-om, sve sestre koje su dolazile do mene su me tješile, čak je i kardiolog bila žena koja mi je rekla da je prošla istu stvar i da je to 5 minuta zahvat... Moj doktor je pola sata proveo samnom u sobi razgovarajući i pokušavajući smanjiti moj strah. Mene je proždirao strah od anesteziologa, koji je kao po zakonu privlačnosti morao imat makar malo negativnog. Kad mi je davao anesteziju u venu, tako je naglo uštrcavao da i dan danas imam modru ruku. Žalila sam se na bol, a onda je jedan mladi doktor došao do mene, rekao da ću sad imat čudan okus u ustima (stvarno, bljak) i da ću biti dizzy i ja sam od straha zatvorila oči......
Čini mi se da sam se probudila na stolu odmah nakon zahvata, i čula njih kako se dive nekom malom dječaku, jer još ne znam ovaj jezik, ali toliko mogu razumjeti. Kakva parodija, moj anestezirani mozak je pomislio da oni gledaju moj plod i dive se malom dječaku. Počela sam se derati na našem jeziku a onda na engleskom, ali oni su me ignorirali! (Ispostavilo se da nisam ni glasa pustila, a oni su gledali na mobitelu dijete od neke od sestara i zato su me ignorirali, jer sam ja samo mislila da se derem) odjednom je neko tijelo tresnulo o kolica, a to sam bila ja... Opet sam zaspala i onda se probudila u sobi za buđenje gdje je neka žena kraj mene ležala a ja sam je forsirala da razgovaramo da bih se uvjerila da sam budna. Iako je tvrdila da ne zna Engleski, odjednom je propričala... Ona je bila na umjetnoj oplodnji i već 5 ili 6 puta nije uspjela, i jedva je govorila od anestezije... Stvorio se doktor kraj mene i rekao kratko da je sve prošlo ok a odmah iza toga su me vozili u sobu. Čim su me polegli u krevet, došla je jedna sestra izvaditi iglu iz vene i promrmljala je nešto. (Sigurno onom anesteziologu koji mi je razvalio venu) i izvadila mi je neki tampon iznutra koji mi se učinio metrima dug. Još ošamućena vidjela sam doktora u svojoj sobi a došao je i onaj mladi koji mu je asistirao. Pregledali su me a mladi je rekao "we made a perfect job!" Malo me smirilo to, počela sam 100 pitanja mom doktoru. Rekao je da su vakumom odradili posao, ali da je on ipak malo strugao sluznicu za svaki slučaj. Cijeli proces su radili s ultrazvukom na mom trbuhu, a odmah pošto je završio stavio mi je čepić voltarena kako ne bih imala bol nakon buđenja. I nije me bolilo, samo sam se i dalje tresla od straha. Usta su mi bila suha, al je sestra odmah donijela sok od naranče i uloške. Doktor je propisao antibiotike i one tablete za skupljanje maternice, rekao za 10 dana kontrola, došao još 3 put u moju sobu, rekao da mogu ići ako se osjećam ok, a ja sam tražila još 5 minuta da se saberem... Muž je lagano ludio vani jer sam ostala dulje nego je prvobitno rečeno...
Oporavak
Treći dan smo izašli prošetati pa sam dobila jake bolove, i popila nešto kao naš Neofen, ovdje ga zovu Nurofen... Više nije bilo jakih bolova al se krvarenje svako par dana pojavi pa nestane... Večeras je ta kontrola i valjda će biti sve ok... Psihički nisam ok, svjesna sam toga, mislim da neću više nikada moći a i ako mognem od straha će mi se sve ponoviti. Možda nismo svi rođeni da budemo majke, ali to nas ne čini ništa manje majkama, čak i ako je taj mikro život oduzet od nas. Uvijek će ostati u meni bol za njim, ali i strah za bilo kakvim drugim pokušajem. A možda ovo govorim samo zato jer sam u šoku, i 10 dana nije dovoljno da se žena psihički oporavi i pokuša ponovno...
Oprostite na ovom dugom postu, osjećala sam veliku potrebu podijeliti moju priču, i mislim da žene koje prolaze kroz ovo moraju imati neko savjetovalište, neki oblik stručne pomoći jer ovo je trauma, kako čitam, bilo prvi ili sedmi put da se dogodi. Žene jednostavno trebaju pomoć, neke manje, neke više. Isto je kao s depilacijom, nekoga ništa ne boli, a netko umire od bolova... Psiha je sastavni dio nas, nju treba liječiti kao i tijelo kad je nešto povrijedi. A ovo je gubitak višestruki, osjećaj manje vrijednosti, nesposobnosti tvog tijela, nemogućnosti prevladati strah, i čini ti se da svima ideš na živce a onda glumiš da si dobro, samo da bi oni razgovarali s tobom...
|
|
|
|