|
RE: Zivot u inostranstvu, vase misljenje 12.1.2009 23:04:51
|
|
|
|
Ilhana RR
|
Evo mojih iskustva... Ja zivim ovde od 8.e godine, znaci 17 godina ce biti u junu ako Bog da... Ja sam se navikla na ovaj narod, jes da ih organski nepodnosim al znam kako se pred njima treba ponasati. Oni su malo hladnokrvan narod, mozete zamisliti kad nana unucad vidi mozda jednom u mjesecu a zive u istom gradu. Ovde prijateljice najbolje nemozes imati, bar ne svedjanku al i nasu je tesko danas naci da ti noz nezabode u ledja. Meni najvise ide na zivce sto svedjani misle da su oni napametniji na svijetu, da nema nikog pametnijeg ni boljeg a znam da nije tako. evo jedan primer, ono sto vi ucite u skoli dole u osnovnoj, mi ovde ucimo u srednjoj... a kad sam polagala za vozacku instruktor mi je rekao "nemoj da te ko iz bosne uci da vozis, oni neumiju da voze, SAMO MI SVEDJANI ZNAMO"... nedo Bog da njega neko stavi u saobracaj u sarajevu, pa od Ilidze do Barscarsije nebih ziv stigao sigurno, morao bih na Kosevo odma... Ovde materijalno si uvijek ozbezbedjen jer socijala uvijek ima za sviju to je po mom misljenju jedini plus, mozda i to sto su svedi kukavice i ovde rat nikad nece biti... A mene najvise vuce Bosna, ja zivim za taj dan da odem dole. Ja kad nebih otisla bar jednom godisnje poludila bih majke mi. Bosna je Bosna, i taj narod i to drustvo, pa i u dobru i u zlu su uz tebe. U nasem drustvu nema ljubomore i "mrznje" i uvijek se osjecam slobodna kad sam sa njima. Toga ovde nema, mozes vjerovati svojoj familiji i to je to. Ja i mm kontamo da se vratimo dole ako Bog da, al zelimo malo osiguranja prije nego sto se vratimo. Cekamo da on ima 5 godina papire svedske pa da dobije pasos, ja ga imam vec i Lamija. Pa onda cemo da vidimo da se vratimo i probamo, pa sta bilo bilo... Nemogu reci da je mi bilo lahko al nemogu ni reci da mi je bilo tesko kad pomislim sta su neki prezivljeli u ratu. Nekad mi je krivo sto sam vamo jer me neki smatraju "glupom" zato sto nisam prezivljela sto i oni. Ali incijativa da mi dodjemo vamo je bio moj dedo rahmetli, koji je jedini u svojoj porodici prezivio i prvi i drugi svjetski rat, ostali mu bili poklati i zelio je da mu neizumre loza. Ja neznam bas najbolje da pricam na nasem, to mi je pravo krivo jer voljela bih da moju cerku naucim da prica kako treba. Al se borim, cesto citam na nasem, mada mi treba duze vremena nego na svedskom, al moram jer samo tako mogu uciti - tako sam i svedski naucila. A SLOBODNO ME ISPRAVLJAJTE jer cu tako i nauciti ;) Pokusat cu da malu sto vise naucim na nasem, samo na nasem i pricamo. Nakupovala sam joj a i skinula sa interneta svih mogucih crtani pa da gleda, necu joj dati da gleda na svedskom jer taj jezik ce nauciti odma. I kad bude vrijeme, pricat cu joj sve o Bosni i sta je se desavalo i tako to. Nezelim da se zaboravi sta je bilo. I mene su moji roditelji ucili, zabranjeno mi je bilo pricati svedski u kucu jer su uvijek zeljeli da znam odakle sam. Muziku nasu obavezno sam morala da slusam, zato uzivam u sevdahu jer mi je babo nonstop pusto da znam koje Safet Isovic i Meho Puzic rahmetli, i ostali nasi pjevaci. Bosna je uvijek u mom srcu i bice do kraja vijeka!
|
|
|