ponedeljak, 9.9.2013
Zvala se Asija10
Zvala se Asija.Njeno tijelo,srcese moglo vidjeti tek toliko pod svjestskim jakim ultrazvukom.Njeno malesno tijelo,manje od mog malog prsta,imalo je sve organe kao i zreo covjek.
Njeno srce je lupalo brze od moga.Malo vitko ijelo se vrtilo u njenom odredjenom prostoru,namjenjenom samo njom.Vidjela sam njenu glavu,tek toliko da pitam:“Doktore hoceli biti pametna?“
Obje rucice su bile tu i mirovale su kao brod na tihoj pucini.Vec tada je bila razmazena,upustana,i obicnom ultrazvuku je okretala ledja.Voljela je puno jesti,bas kao i ja,pa je vec tada uzimala sve sto je mogla uzeti od mene sebi.Vectada je bila mala debeljuca,pa joj je njen prostor bio premal,vrtila je nogicama,jer nije znala sta drugo da radi,mozda joj je bilo dosadno.Njeni mali bubrezi,kao zrno graska,preradjivali su u spjesno sve sto je uzimala od mene.Bila je spavalica velika,samo je spavala,pa je i mene do kasnih sati drzala uspavanom.Nije htjela svasta jesti u pocetku.Skoro nista.Kad je pocela jesi skoro sve,bananu je odbijala.OK,bolje ista nego nista.Brzo se ugojila.Nije imala mira pa je i moje hormone dirala.Njen stomacic je imao nesto izvan nje,a njeno je bilo.Nije joj se to svidjelo.Nije htjela zivjeti s tim.Znala je da vec tako mala zasluzuje sve stohoce i sto joj pripada.Trpila je neko vrijeme,sutila i trpila.A onda,svojim malesnim mislilma,odlucila nam je dati znak da ne zeli zivjeti tako.Ne zeli nas gledati da placemo dok je mazimo,pazeci da je ne povrijedimo.Znala je da,kada bi dosla na ovaj svijet,plakala bi vise od ostalih beba,jer bi je vecprvog dana bolilo nesto sto je njeno.Odlucila nas je ostaviti s porukom da je uz nas kroz vjeru,nasu ljubav i povjerenje.Ostavila nam je jos nestojako jako lijepo,slatko,nesto sto nikada nece nestati.Ostavila nam je NADU i zadatak,i svoju zelju.Zeljela je da ne bude jedinica.Zeli jos jednu malu bebicu,koju ce ona uz Allahov pristanak paziti i voljeti,jer ce ona vec tada biti velika curica,nasa curica.Obecala nam je da ce biti dobro,zdravo i nasmijana samo ako mi necemo gubiti nadu,jer zna da ce uvijek biti uz nas kroz vjeru.Zna da smo je voljeli,stalno mazili.Kupili smo joj jedne carapice,ali joj se nisu svidjele.Znamo da nas puno voli.Ja sam njoj dala zadatak da zamoli Dragog Allaha dz.s da mi oprosti sto je nisam makar jednom nahranila i poslala na onaj svijet.
Jedinstveno razdoblje života, nezaboravna sećanja! Sve prekretnice i važne događaje upiši u svoj dnevnik. Podeli ih sa Ringerajinom zajednicom ili zaključaj samo za sebe.