U šutnji provedoh jučerašnju noć i današnji dan istraumirana prizorima kojim su mi oči i mozak juče svjedočili, a ratno sam dijete koje je vidjelo svašta ... Nakon samo nekoliko dana od istinske katastrofe koja je zadesila NAŠU naciju, NAŠU državu, katastrofa čije posljedice će se osjećati mjesecima a oporavak trajati godinama, tek poneki medij još ponešto kaže, tek poneki čovjek ponešto spomene, tek poneka FB objava i još uvijek nikakva stvarna politička reakcija ... Pitam se da li su se kamere već umorile, da li ova tuga više nije IN, da li smo zaista toliko imuni, da li je zaista svima toliko mrsko reagirati na nemar vlastodržaca i da li nam je kao ljudima zaista toliko svejedno sve što se drugome dešava, sve dok se ne dešava nama, pa bilo to i tek par kilometara od nas ... home page mi je prepun postova koji najavljuju tako bitne stvari za opstanak nacije poput svečanih haljina za festivale ili besplatnih ulaznica za evente ili najpovoljnijih mjesta za kupovinu glupih krpica ... svaka nam čast ... U vrijeme kada hiljade porodica spava u neuslovnim kolektivnim smještajima širom BiH, kada je hiljade porodica postalo potpuni beskućnici, fakat me zaboli šta ćete obući na festival ili event bilo koje vrste ... Sve dok vanredno stanje jedne nacije, svaki pojedinac ne osjeti kao svoje vanredno stanje i počne se tako ponašati, sve dok ne budemo bijesni na vlastitu nemoć i besmislenu moć onih koji je imaju, daleko smo mi od bilo kakve svijesti a kamoli savjesti ... — se osjeća Bože pomozi mi da shvatim i prihvatim ....