Prvo javno suočavanje sa događajem koji me evo već dvije godine prati. Dosad sam ga krila u sjeni nekog poluzaborava iako sam znala da ne može biti zaboravljen, ne može biti potisnut, da ne može nigdje dalje od mene. Leži mi na grudima uslijed tišine kojom sam se obavila. Zašto? Zato što sam bila mlada, i suviše uplašena i usmjerena na reakcije drugih, ponukana da zataškam tu sramotu koja mi se desila, ne obrukam sebe i porodicu, ja - tada neudata djevojka. Momak i ja, moj sadašnji muž, krenuli smo to ljeto, 2011. godine na more. Naše prvo ljetovanje. Ne moram ni pisati o tom osjećaju, tom uzbuđenju, poletu. Svijet je bio naš i mi smo bili sami na svijetu, makar tih sedam dana! Međutim, nakon prvih prevaljenih kilometara naša idila je narušena. Počela sam osjećati jake bolove u cijelom trbuhu, toliko jake da mi je ponestajalo dana. Zaustavili smo auto i ja sam izašla na svjež dah i tu se sve zacrnilo... U slijedećem trenutku se budim na trotoaru, moj dragi i neki nepoznati čovjek me poljevaju vodom i masiraju. Bolovi lagano popuštaju i ja se pravdam da me samo obuzela slabost, možda zbog pada šećera, možda zbog silnog uzbuđenja i da nema potrebe da idemo u bolnicu jer ću biti ok, iako su obojica navaljivali da idem doktoru. Taj isti dan sretno stižemo na svoju destinaciju, u naš mali raj. Kamp kućica, priroda, more i mi. Bolovi su odavno zaboravljeni, kao da je sve to bio samo san. Osvanuo je i naš drugi dan, uopšte nije nosio nikakav nagovještaj da se tu sve završava. Sunce, kupanje... Predvečer sam otišla da se istuširam i bolovi su opet počeli. Skupila sam i zadnje atome snage i uputila se nazad u kamp, nesposobna da se ispravim, da dišem. Pred očima mi je sve bilo crno i počela sam dozivati momka. Uz njegovu pomoć smo došli do kamp kućice i tu sam počela povraćati. POvraćanje i nesvjestica su se smjenjivali. Nekako sam uspjela doći do kreveta. Moj dragi je sav uplašen otišao potražiti pomoć. Cijeli stomak me bolio, ramena su me boljela kao da mi je neko čupao ruke, svaki put kad bih i pokušala da podignem glavu onesvijestila sam se. Vlasnica kampa me smjestila u auto, te nas je prevezla u Hitnu pomoć u Makarskoj. Nakon par sati pokušavanja da otkriju šta mi je, uputili su me u bolnicu, u Split. Uradili su potrebne pretrage i smjestili me u neku sobu. Groznica me tresla, bolovi nisu popuštali. rekli su mi da sumnjaju na vanmateričnu trudnoću. Trudnoća, ja trudna? Dajte molim vas. Menstruacije redovne, pijem kontracepcijske pilule, o čemu vi to?! Dijagnoza narednog dana u 7 ujutro potvrđena. Odmah me vode u operacionu salu, a ja ne znam šta mi se događa. Želim da vidim momka! Onda sam utonula u mrak. Budim se na intenzivnjoj njezi, sama. Sestra mi govori da sam ok i da malo pretrpim bolove. Ubrzo se vraća sa telefonom u ruci:"Tvoj dečko...", kaže. Jedva sposobna da pričam, javljam se. On plače sa druge strane slušalice i izvinjava mi se što nije bio pametniji. "Sve je ok", govorim mu. "Odstranili su ti lijevi jajovod, kako to može biti ok?!". "Šta su mi odstranili, molim?" Prekidam telefonsku vezu i zovem sestru. Tek tada mi objašnjava da sam bila dva mjeseca trudna, da je plod bio u jajovodu koji je pukao i da trebam biti sretna što sam živa, jer da sam došla samo par sati kasnije ne bi me uspjeli spasiti zbog trovanja. I ne, ne zna hoću li biti u mogućnosti imati djece, šanse su mi 50%. Sedam dana u Splitu... a nije trebalo biti tako. Suočavanje sa istinom, sa bolom, sa gubitkom. Život je kucao u meni, a ja to nisam znala... Izgubila sam. Povratak kući, besane noći, tuga. Rez na stomaku koji me svaki dan podsjećao. Bolan svaki pokret. Mjesec dana u krevetu... Hvala Bogu, oporavila sam se. Neću nikad zaboraviti, znam. Neću se nikad prestati pitati šta da sam bila malo opreznija...? Kad sam to zaboravila pilulu? Ali nije bilo suđeno. Sada sam udata, sretno, za tog istog divnog muškarca. I Bićemo roditelji, aBd, 10. februara. Naš mališa nas svakog dana podsjeća svojim udarcima koliko smo sretni. Svaki dan me natjera da se nasmijem kada ga osjetim. Svaki dan se zahvalim Bogu što nam je podario priliku da budemo roditelji. Nismo to ni pokušavali, jednostavno se desilo. Svaki dan kažem Hvala što sam živa. Uvijek postoji nada, razlog. I život je lijep.