|
snijeg -> RE: Spavanje u maminom krevetu, da ili ne (18.12.2009 11:11:29)
|
Moja bebica spava samnom, dojim je i tako mi je lakše. Na početku je spavala u krevetcu, već mjesec dana spava kod mene. Krevetac sam kupila jer niti jedna majka ne može znati šta će biti ugodnije njenom djetetu, a prije poroda nisam imala unaprijed izgrađen stav o ovoj problematici, smatram da pogrešno podržavati ili odbijati bilo šta dok ne steknemo neka iskustva. Ipak se radi o prvoj bebici i uvijek pročitam i za i protiv, ali majčinski instinkt uvijek poslušam, ko zna možda će za 2/3 mjeseca ponovno prihvatiti krevetac bez vrištanja, a ako se to i ne dogodi, ne smeta mi da spava kod mene ni do 18 godine. Ja muža posjetim u našoj spavaćoj sobi, tako da niko ne oskudjeva ni u čemu, potrebno je iznaći balans [image]http://www.ringeraja.ba/forum/smileys/smiley36.gif[/image].
Evo jednog članka, preuzeto sa Roda. hr koji će možda olakšati mamicama ove dileme
Najlakše je slomiti dijete "Još uvijek spava s vama? … Dijete treba pustiti da se isplače... plakat će nekoliko dana i smirit će se...", stari su, a sada se zna, i vrlo opasni savjeti koje mladi roditelji dobivaju. Najnovija istraživanja koja uključuju i skeniranje mozga djece u različitim situacijama, ukazuju znanstvenicima da tzv. kontrola plača ili tehnike "kako naučiti dijete da spava samo ostavljajući ga da plače" ne samo da uništavaju djetetov mozak već mogu postati osnova za stvaranje kasnijih psihičkih problema. Psiholog Abraham le Roux predstavio je svoje istraživanje u kojem tehnike samouspavljivanja kroz plač izravno povezuje s problemima kojima se odrasli susreću u odrasloj dobi – prekomjerno jedenje, uzimanje droga i alkohola i sl. Sve su to nezdrave tehnike kojima se odrasle osobe pokušavaju utješiti, a koje dovode do pojačane anksioznosti i osjećaja ljutnje. Margot Sundreland, znanstvenica Centra za mentalno zdravlje djece u Londonu kaže: "Ako ne reagirate na dječji plač, govorite im da zašute ili ih smjestite u drugu sobu, tada možete djetetu nanijeti ozbiljne posljedice – oštećenja mozga koja kasnije u životu mogu dovesti do pretjerane anksioznosti i drugih psihičkih poremećaja." Jednim je istraživanjem utvrđeno da je čak 70% žena koje nitko nije tješio dok su plakale u djetinjstvu u kasnijoj dobi imalo probavnih problema. Navedena znanstvenica uzburkala je krugove stručnjaka za odgoj djece sljedećom tvrdnjom: "Spavanje u istom krevetu s roditeljima djeci daje veće šanse da se razviju u smirene i zdrave odrasle osobe." Sunderland nije neki novi odgojni guru već je vodeća stručnjakinja na području razvoja dječjeg mozga u Velikoj Britaniji i dobitnica mnogih nagrada u znanstvenim krugovima. Ona je do sada objavila dvadesetak knjiga o dječjem razvoju, a u posljednjoj razrađuje svoju teoriju o dobrobiti spavanja s roditeljima. Rezultati njenih istraživanja (i proučavanja 800 znanstvenih istraživanja o načinima razvoja dječjeg mozga) u mnogočemu odudaraju od savjeta koje roditelji dobivaju. Rutina, čvrsta disciplina i tzv. kontrolirano plakanje, dugo su se smatrali osnovom dobrog odgoja, ali znanstvena istraživanja pokazuju drugačije. Ustaljena praksa u kojoj se i najmanja djeca navikavaju da spavaju sama djeluje na dijete jako štetno. Odvajanje od roditelja povećava razinu stresnih hormona u djece čak do razine fizičke boli. Uznemireno dijete ne treba "odgajati" već zagrliti i pomoći mu da ponovno stekne sigurnost. Nažalost mnogi roditelji, umjesto da se približe djetetu u tim trenucima, odlaze od njega i time podižu razinu stresa djeteta. Zagrljaj, dodir i fizičko smirivanje osnova su pristupa koji čuva djetetovo psihičko, ali i fizičko zdravlje. Znanstvenica vrlo odlučno odgovara svima koji su skloni pustiti dijete da se isplače (kao metodu odgoja) znanstvenim protuargumentom koji iskazuje vrlo jasno da ne postoji niti jedno istraživanje koje ukazuje na korisnost te raširene, a štetne metode. Mnoge svjetske studije ukazuju da spavanje s roditeljima do pete godine života predstavlja ulaganje u djetetov zdravi razvoj. S njom se slaže i neurolog Jaak Pankseep ističući da se njezine teorije temelje na podacima neuroloških istraživanja i da bi ih pametna društva trebala uzeti u obzir. Britanska znanstvenica navodi važnost zajedničkog spavanja i u odnosu na sindrom iznenadne dojenačke smrti, navodeći da dojenče mora osjetiti majčino disanje i rad srca da bi normalno funkcioniralo. S druge strane, znanstvenica upozorava roditelje da ne treba sputavati dijete u iskazivanju emocija, posebno onih koje često zovemo negativnim emocijama – ljutnju, strah, nervozu. Ako dijete dopusti, treba ga zagrliti. Izrazom lica, tonom glasa treba mu pokazati da razumijemo da je za njega neka situacija teška. "Ako je vaše dijete uznemireno, a vi ga ne shvaćate ozbiljno, tada se njegova razina uznemirenosti samo povećava – kao što se i mi uznemirimo kad naše strahove netko nama blizak ne shvaća kao nešto čega se treba bojati, zar ne?", ističe Sundreland. Najlakše je slomiti dijete! Teži, ali po dijete zdraviji put je biti emocionalno uz dijete. Često je dijete u tolikoj emocionalnoj buri da ne može ni čuti naše riječi - one ga još više uzbude. Topao i nježan dodir jedini je način da bez sukoba smirimo dijete. Osnovni savjeti: - nemojte negirati djetetove emocije, nemojte ih sputavati i braniti njihovo izražavanje ma koliko vama bilo neugodno zbog njih
- nemojte minorizirati djetetove osjećaje, pokažite kroz dodir, izraz lica, nježan ton glasa da shvaćate kroz što dijete sad prolazi
- budite djetetova emocionalna stijena – budite nježni i hladne glave
- grlite ih, dodirujte ih...dodir je najbolji put za smirenje
- spavanje s roditeljima ulaganje je u djetetovo zdravlje.
Pripremila: Sonja P-H.
Objavljeno: 14. kolovoza 2006.
|
|
|
|