IZVORNA PORUKA: rerica

Da vam pocnem pricati,ne znam odakle da pocnem,valjda ispocetka....
Sad u maju 10 god braka,moglo bi se reci sretni jer u sustini sretna sam,barem donekle,al ko moze biti sretan u potpunosti,mislim niko....
Odmah smo htjeli bebu,al bukvalno odmah i krenem ja od pola god braka sa nalazima,naravno i on,od osnovni do krajnih pretraga,sve u redu,kazu [sm=zmeden.gif]
Pocnem sa ciljanim odnosima negdje oko pola god,nista....
Sa klomifenima isto sve divno krasno helem samo sto ne zatrudnim a bebe nigdje....
Trazila IVF,doktor neda,mi nismo za to,mi smo zdravi....[sm=zmeden.gif]
Pocesmo sa inseminacijama,nizale su se jedna za drugom,neuspjesne sve do 5 kad sam imala svoju mrvu samo 6 sedmica [sm=smiley19.gif]
Ode i ona zasto,ne znam ni ja,a ni doktor....
Opet su se pocele nizati i tako sve do devete,opet neuspjesne i stala sam.....
Ne mogu,nemam snage,zivaca....odmaram dokle ne znam,al znam da mi treba dobar odmor da krenem dalje....
Ukratko moja prica,a nastavak......

IZVORNA PORUKA: balasgirl

Kako prije nisam znala za ovu temu, pa da i na njoj dušu olakšam kad mi je bilo najteže. Pročitah sve od prvog do zadnjeg posta, prepoznah se u svakom, i tužnom i radosnom i šaljivom. Od suza, preko utjehe u hrani, postupaka, pregleda, nalaza, i naravno neuspjeha. Mi smo svoj svemir čekali 4 godine. Počeli smo raditi na bebi još prije braka. Mislila sam, hajde ok nije ovaj mjesec, biće idući, sigurno. I tako nizali su se ciklus za ciklusom, suza za suzom, negativni testovi. A onda smo nakon godinu odlučili krenuti u "pravu" borbu. Prvo ja, pa onda i mm. Kako smo krenuli, čini mi se da nije bilo sedmice da nismo visili po labaratorijama, ordinacijama. Imali smo tri inseminacije. Tri, narvano, neuspjele inseminacije. Kažem naravno, jer sam, vjerujte, izgubila svaku nadu da ću ikad uspjeti, da ću ikad imati svoje čedo. Naša mala porodica koju smo sačinjavali mm, ja i naša mačka, nekad tih dana postala je bogatija i za jednog zlatnog retrivera, kojeg mi je mužek kupio da bi bar malo unio srećice na moje lice i u moje srce. Znam da su mnogi pomislili kako smo samoživi jer umjesto djeteta vodamo psa, ali.... Takvim nismo dali pristupa, nije im bilo mjesta u našim životima.
O da, bilo je trenutaka kada smo bili istinski srećni i što nemamo dijete, obično kada vidimo kako neka djeca prave scene po supermarketima, obično na nekim rođendanima, zabavama gdje bi neka djeca prevršila svaku mjeru svojim bezobrazlucima, tada bi se ja i muž samo pogledali, i znali smo oboje šta mislimo (ako je to ovako, onda nam je bolje samima). Nekako nam je oboma najviše pomogao posao, zaokupili bi misli, svako nad svojim računarom pripremali stvari za sutrašnji radni dan.
I takooo.... Naša mala "idila" nakon četiri godine, ozbiljno se poljuljala jednom malom posve svijetlom, bezazlenom drugom crticom na milionitom testu. Čini mi se da su mi tada trebale troduple naučale da je vidim :) Obrni, okreni, iz ovog i i z onog ugla, na dnevnom i na vještačkom svjetlu, bila je tu. Svijetla, presvijetla, ali ipak tu. Plakala sam dva debela sata. Ne od sreće, već od straha. Od straha da nije istina, da TO nije istina. Razlikovale su se te suze od svih dosadašnjih, ono su bile suze razočarenja, bola, a ovo suze strepnje i neopisivog straha. Nikad u životu nisam osjetila ono što sam tada. Znajući da u meni napokon nešto raste, da napokon kuca jedno malo srdašce upravo tu ispod mojih rebara, promijenilo me je za čitav život. Jer mene neplodnost nije promijenila, promijenio me moj maleni svemirko. Neplodnost je samo otkrila jednu novu mene, jednu ponekad mnogo tužno, ponekad ironičnu, ponekad i zavidnu, ali ipak na neki naćin zadovoljnu osobu. Ali, ON... On me je promijenio zauvijek, on je iz mene izvukao ono za što nikad nisam ni mislila da imam, toliku snagu da se za njeg borim, toliku strpljivost da ga čekam.
Moj mali miš, moj maleni švrle je sada 14-mjesečni mali glumac koji svakodnevno priređuje po jednu prestavu u našem životu.
Znam, život je nepredvidiv, itekako. Ponekad nam servira nešto i što nismo naručili, kao što je nama servirao neplodnost, nekome možda nešto drugo, ali uglavnom, čovjek nekad ne dobije ono što je tražio. Ali, naše i nije da se bunimo. Naše je da se borimo da dobijemo ono što smo naručili. Metaforički, ali tako je.
Sve trudilice mogu razumijeti moju priču, ja mogu razumjeti priču svake od vas, hodali smo u istim cipelama. Ali se također nadam, da će se mnoge od vas još ove godine naći i na ovoj drugoj strani, naći ponovo u mojim cipelama, novim, ljepšim, koje nam svima bolje pristaju. Mile moje, i znane i neznane, grlim vas snažno i čekam da jedna po jedna dođete. Tamo gdje i pripadate.

IZVORNA PORUKA: rerica

Da vam pocnem pricati,ne znam odakle da pocnem,valjda ispocetka....
Sad u maju 10 god braka,moglo bi se reci sretni jer u sustini sretna sam,barem donekle,al ko moze biti sretan u potpunosti,mislim niko....
Odmah smo htjeli bebu,al bukvalno odmah i krenem ja od pola god braka sa nalazima,naravno i on,od osnovni do krajnih pretraga,sve u redu,kazu [sm=zmeden.gif]
Pocnem sa ciljanim odnosima negdje oko pola god,nista....
Sa klomifenima isto sve divno krasno helem samo sto ne zatrudnim a bebe nigdje....
Trazila IVF,doktor neda,mi nismo za to,mi smo zdravi....[sm=zmeden.gif]
Pocesmo sa inseminacijama,nizale su se jedna za drugom,neuspjesne sve do 5 kad sam imala svoju mrvu samo 6 sedmica [sm=smiley19.gif]
Ode i ona zasto,ne znam ni ja,a ni doktor....
Opet su se pocele nizati i tako sve do devete,opet neuspjesne i stala sam.....
Ne mogu,nemam snage,zivaca....odmaram dokle ne znam,al znam da mi treba dobar odmor da krenem dalje....
Ukratko moja prica,a nastavak......