|
AAvalon -> RE: Depresija zbog poteškoća u zatrudnjivanju (24.1.2012 16:13:29)
|
IZVORNA PORUKA: choirgirl
Cesto se pitam kako cu se jos mijenjati, kakva cu biti ako jos puno duze potraje, i hocu li ikad vise biti ona stara ja? Kad budem drzala bebicu u rukama hocu li biti ponovo ona ista?I ako se nikad ne desi, sta onda?
draga choirgirl, cijeli tvoj post me je dirnuo, ali ovaj dio posebno... jer sam svojevremeno i ja sebi postavljala upravo ova ista pitanja. sta ako se nikad ne desi, hocu li moci biti sretna? da li cu ikad biti onako vesela kao sto sam nekada bila?
kao sto sama kazes, sve mi trudilice prolazimo kroz razne faze, pa sam tako i ja: od one kad mi je bilo svejedno, do one kad sam kao zivotinja urlala jer jos jedan postupak nije uspio. moja zadnja faza prije nego sto sam ostala hvala Bogu trudna je bila faza zamora. neki dan sam citala nesto sto sam napisala u decembru 2010 godine, umorna od sve silne borbe, nalaza, postupaka, lijekova i hormona. napisala sam: Boze, Ti znas da zelim bebu, ali ako je Tvoja volja da je nemam, onda te molim i preklinjem da mi dozvolis da u potpunosti prihvatim Tvoju volju, i da budem Tvojom voljom istinski zadovoljna. sjecam se koliko mi je vise bilo dosta tog osjecaja tuge i samo sam htjela da budem ponovo sretna i da jednostavno nastavim da zivim.
odmorila sam nekoliko mjeseci, psihicki, sama sebi bila obecala da necu ici ni na kakve postupke, necu ganjati trudnocu, i zaista sam se tako i ponasala. valjda umorna od svega. sljedeci postupak je bio uspjesan, i danas kada gledam svog sina, ne mogu dovoljno da zahvalim dragom Allahu sto mi ga je dao. i dalje ne mogu da vjerujem da se rodio, i jos uvijek se osjecam kao trudilica.
i da ti odgovorim na tvoje pitanje - da li ces ikada vise biti ona stara. NECES. BIT CES BOLJA! I JACA! mene je neplodnost zauvijek promijenila. nikad necu moci zaboraviti sav bol i suze koje sam prolila za necim sto sam toliko zeljela a sto nije bilo. ali me je to naucilo da cijenim ono sto danas imam i za sta smo se mukom izborili. sve mlade mame oko mene se zale kako ne mogu da spavaju, bude ih bebe po noci, padaju u postporodjajnu depresiju jer su prikovane za kucu, zale se na bolno dojenje... a ja se samo sjetim kroz sta sam sve prosla samo da se moja sreca rodi, i nikad, ama bas nikad mi nista za njega ne moze biti tesko. nespavanje i sva bol svijeta su toliko beznacajni u poredjenju sa samo jednim pogledom mojim malih plavih oka.
ustraj u svojoj borbi, nemoj se predavat, dragi Bog je milostiv, bit cemo sve mi mame ako Bog da jednog dana. nikad neces zaboraviti ove bolne dane ali ces znati bolje cijeniti to sto ces tada imati.
sretno svim trudilicama, da vam dragi Bog uslisi tu najplemenitiju zelju. amin.
|
|
|
|