IZVORNA PORUKA: choirgirl

Ja mislim da je neplodnost promijenila moju licnost na izvjestan nacin. Ja nisam depresivna u smislu da placem i da osjecam neku bezvoljnost, ali postala sam generalno jako tuzna osoba, dosta mirnija nego sto sam bila, i povlacim se u sebe i u svoj mali svijet....Ne govorim ni sestri ni najboljoj prijateljici vise sta osjecam, jer sam na bolan nacin postala svjesna da me uopste ne razumiju... i ne mogu me razumjeti..svakome glumim da sam stabilna i jaka...ali pocela sam izbjegavati ljude, druzenja, sto nije dobro...gradim neku distancu, a nikad nisam takva bila, i samoj mi je to bezveze...ali jednostavno nemam snage....jer osjecam kao da imam otvorenu ranu i hodam s njom naokolo, i svako moze, u bilo kojem trenutku da dirne u tu ranu, nehotice...Bacila sam se na posao punom parom, radim jako puno i dugo, do 18:00 sati navece uglavnom ne razmisljam o bebici...Onda navece nekako pokusavam uzivati u malim stvarima, u vremenu s muzem...ali skoro se nikako vise ne smijem, skoro nikad se ne osjecam sretnom.....kao neki robot, kao da sam otupjela emotivno skroz....ovo je sve trenutno stanje, a za ove skoro 2-3 godine otkako pokusavam, bilo je , kako je neka od zena opisala, raznih faza...ali sad je ovako.

Cesto se pitam kako cu se jos mijenjati, kakva cu biti ako jos puno duze potraje, i hocu li ikad vise biti ona stara ja? Kad budem drzala bebicu u rukama hocu li biti ponovo ona ista?I ako se nikad ne desi, sta onda?

IZVORNA PORUKA: choirgirl

Ja mislim da je neplodnost promijenila moju licnost na izvjestan nacin. Ja nisam depresivna u smislu da placem i da osjecam neku bezvoljnost, ali postala sam generalno jako tuzna osoba, dosta mirnija nego sto sam bila, i povlacim se u sebe i u svoj mali svijet....Ne govorim ni sestri ni najboljoj prijateljici vise sta osjecam, jer sam na bolan nacin postala svjesna da me uopste ne razumiju... i ne mogu me razumjeti..svakome glumim da sam stabilna i jaka...ali pocela sam izbjegavati ljude, druzenja, sto nije dobro...gradim neku distancu, a nikad nisam takva bila, i samoj mi je to bezveze...ali jednostavno nemam snage....jer osjecam kao da imam otvorenu ranu i hodam s njom naokolo, i svako moze, u bilo kojem trenutku da dirne u tu ranu, nehotice...Bacila sam se na posao punom parom, radim jako puno i dugo, do 18:00 sati navece uglavnom ne razmisljam o bebici...Onda navece nekako pokusavam uzivati u malim stvarima, u vremenu s muzem...ali skoro se nikako vise ne smijem, skoro nikad se ne osjecam sretnom.....kao neki robot, kao da sam otupjela emotivno skroz....ovo je sve trenutno stanje, a za ove skoro 2-3 godine otkako pokusavam, bilo je , kako je neka od zena opisala, raznih faza...ali sad je ovako.

Cesto se pitam kako cu se jos mijenjati, kakva cu biti ako jos puno duze potraje, i hocu li ikad vise biti ona stara ja? Kad budem drzala bebicu u rukama hocu li biti ponovo ona ista?I ako se nikad ne desi, sta onda?

IZVORNA PORUKA: choirgirl
Cesto se pitam kako cu se jos mijenjati, kakva cu biti ako jos puno duze potraje, i hocu li ikad vise biti ona stara ja? Kad budem drzala bebicu u rukama hocu li biti ponovo ona ista?I ako se nikad ne desi, sta onda?

IZVORNA PORUKA: kupina


Da mi je sad da jako zagrlim jednu trudilicu,koja me razumije i da se isplacem...da mi dusi bude lakse...jer ni pred kim drugim ne smijem,ne zelim,ne mogu da pustim suzu

IZVORNA PORUKA: marsupilami

Ja se ne stidim jedino pred mm ridati koliko hoću i imam pravo na to da izbacim iz sebe sve frustracije, nekad bude lakše nekad gore ovisi o situaciji.

IZVORNA PORUKA: Amelaa RR

Neizbjezna je depresija kod poteskoce u zatrudnjivanju....najvise bi me pogadjali periodi kada trebam dobit...pa si umislim mucninu, neke neobicajene protjeve hrane, i sl. I onda na kraju opet dodje "ONA"...i onda mi sve potone...i bas mislim da je sve crno oko mene.... Ta stanja su rezultirala da sam ponekad utjehu nasla u hrani...i dobila visak kg, koji sada polako ali sigurno skidam. Niko ko nije imao problema s zatrudnjivanja ne moze u potpunosti razmjeti bol koju nosimo mi koje svaki mjesec zeljno iscekujemo da ce "VJESTICA" zakasnit.... Ali ako Bog da sve cemo mi jednog dana biti ponosne  samo treba bih uporan ..istrajan.... jak...

IZVORNA PORUKA: AMELIC

Meni je danas jedan od najdepresivnijih dana u  posljednjih par mjeseci
Vještica stigla nakon 6 dana kašnjenja i nadanja da ću ugledati . Pa iako mi je taj osjećaj dobro poznat, danas mi je baš teško palo...Preplakala sam dan, sutra će sigurno biti bolje...
Što bi mi trudilice rekle, novi mjesec nova nada

IZVORNA PORUKA: ivannna

Skoro svaki dan, pregledam sve nove postove, ovog foruma zatrudnjivanje, to mi nekako pomaže u ovoj mojoj borbi za , meni je sad treća godina pokusavanja, i moram priznati da mi je ona najteža, sve do sada sam nekako se "izvlačila" da puno ne mislim o tome i da sam sigurna da će sve biti ok, a sad me vec lagano hvata panika, i sve češće sam nekako zamišljena i pomalo tužna...
Čitajući vaše forume znam da nisam sama, i stvarno ovdje ima jako teških životnih sudbina, šta su sve mnoge trudilice preživjele do danas (razne operacije, hormonske tablete, inseminacije, punkcije, vto...pobačaje, kiretaže) sve je to bolno i fizički a naročito psihički i sve opet idu dalje, a godine prolaze i prolaze, a one imaju snage, uvijek pružiti podršku drugima, nadati se i radovati s njima.
Veliki smo mi ljudi i veliki heroji drage moje, svak ko je zatrudnio čim je to poželio, ili nije, nema pojma kako je to imati problema sa stvari za koju mnogi misle da je najjednostavnija na svijetu.
Izvinite na dugom postu i malo patetike, jednostavno sam željela ove misli podijeliti s vama....
Sretno nam svima, u nadi da cemo sto prije ugledati svoje anđele

parova koji se bore sa ovim problemom vlada  punooo vise razumjevanja nekako mi se cine tako cvrsti tako jedni za drugo da njih kao par ne moze nista prodrmati
Jedno sam naucila na RR a to je da nikada nikada jednu zenu ne pitam " jesi li trudna" kad ces , sta cekas ili slicno .

u pocetku smo bili bahati pa se i cuvali