|
Aquarius -> Izgubili smo bebu krajem 9. mjeseca trudnoće (25.10.2010 0:50:45)
|
Nisam sigurna da ova tema spada pod ovaj PDF, jer gubitak bebe poslije 20. sedmice više nije spontani pobačaj, ali pošto nema drugog mjesta...
Sve se odigralo jako brzo i još uvijek slažem utiske. Termin mi je bio 28.9. Trudnoća je protekla dobro, svaki pregled, svaki nalaz, sve bilo super. Svaki CTG bio savršen, ono što kažu školski. Dan pred termin odemo navečer na redovnu kontrolu i na CTG, a i da se dogovorimo s doktorom šta sutra. Poslije tuširanja sam počela već osjećati lagane bolove i to sam rekla doktoru. Atmosfera kod doktora skroz opuštena, zezali smo se, on mi kaže da bi sad bilo super da na pregledu ustanovi da sam otvorena nekih 5 prstiju. Prikopčava mi CTG - nema otkucaja srca. Pomjera ga lijevo-desno, gore-dolje ali ništa. Mene već hvata panika. Doktor me pokušava smiriti i govori mi da pređem na drugi sto da me pregleda na UZ. Jedva sam napravila tih 2-3 koraka. Liježem na sto, doktor počinje pregled ali ja nisam gledala u monitor, nego u njegovo lice. Vidjela sam da je počeo mijenjati boje i oči mu se napuniše suzama. Nije mi morao ništa reći, briznula sam u plač. Prilazi mi muž, grli me, pokušava me smiriti, a ja sam poželjela da umrem u tom momentu. Ležala sam tu, ne znam ni sama koliko i nekontrolisano plakala, a noge nisam mogla pomjeriti, kao da su tuđe. Međutim, bol u stomaku me vratio u stvarnost. Pridigla sam se nekako. Pitam doktora šta ćemo sad. Bol se pojačavao, vjerovatno i od mog psihičkog stanja ali pomisao na porod mi je u tom momentu bila ravna osudi na smrt. Međutim što je neizbježno ne može se izbjeći. Doktor nas šalje kući da se spremimo i da za sat vremena krenemo prema bolnici a i on će krenuti za nama. Tako je i bilo. Ja sam se u međuvremenu pribrala. Putem prema bolnici sam jedino molila Allaha da mi da dovoljno snage da izdržim sve ovo. I dao mi ju je. Kad smo stigli u bolnicu svi su nas već čekali a ja sam bila mirna kao da rađam živo dijete, i to deseto po redu a ne prvo. Uslijedile su pripreme, klistiranje, odlazak u sobu. Noć sam provela u laganim kontrakcijama. Tek negdje oko 5 ujutro su počele one jače kontrakcije, ali sve je bilo u mjeri podnošljivog. Pustili su da sve ide svojim tokom, pošto je meni porod bio počeo. Dakle prošla sam bez gelova, dripa i sl. U salu su me odveli negdje iza 6 ujutro, kad mi je pukao vodenjak. Ubrzo su pristupili porodu koji i nije išao tako brzo pa su mi na kraju ipak dali drip da pojačaju nagone i porodili su me oko 8 sati. U svemu ne mogu da ne spomenem svog divnog muža koji se nije micao od mene čitavo vrijeme. U sobi je mjerio vrijeme između kontrakcija, hrabrio me, u rađaoni me držao za ruku, čak je za vrijeme poroda pomagao babicama i pridržavao mi glavu i jednu nogu i usput sve pratio šta se dešava.
Beban je rođen na izgled potpuno zdrav. Ja sam osjećala pokrete taj dan kad se sve desilo, pa su mi babice rekle da se tu nije moglo ništa uraditi čak i da sam ležala u bolnici, za što nije bilo potrebe. Sumnjali su da je krivac pupčana vrpca, ali nije to bilo. Muž kaže da je izašla prvo beba pa onda pupčana vrpca. Babice ipak misle da postoji mogućnost da je beba negdje pritisla pupčanu i tako sebi začepila dotok. Veliki je dječak bio, 4800 gr., dug 54 cm. pa zato sumnjaju i na to. Kako god mi smo pristali da se radi obdukcija i trenutno čekamo nalaze.
Ja sam se u međuvremenu potpuno pribrala, najviše zahvaljujući mužu. Puno smo pričali o svemu i na kraju zaključili da se ne može protiv sudbine i da se vrijeme ne može vratiti. Na nama je da prihvatimo to što se desilo i da se nastavimo boriti i dalje. Šta nam drugo preostaje? Sad ćemo sačekati nalaze obdukcije, i ako sve bude u redu sa nalazima planiramo pokušati opet za nekoliko mjeseci.
Drage moje mame, ne tugujte zbog mene, ja sam stvarno OK. Ovu sam priču napisala najviše zbog svih onih mama koje su proživjele slično, da znaju da nisu same u svom bolu i svojoj sudbini.
Molim Boga da nam svima koje to želimo, ostvari želju da u naručje jednog dana uzmemo svoje bebice, žive i zdrave. Amin.
|
|
|
|