16. Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za porodiljsko odsustvo u
institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 58/09) glasi:
17. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.a) Ustava
Bosne i Hercegovine.
Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u
skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet
Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara,
predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina
članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg
doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
18. Ustavni sud nalazi da su zahtjev podnijela 23 poslanika Predstavničkog doma Parlamentarne
skupštine Bosne i Hercegovine i pet poslanika Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine, što znači da je zahtjev podnio ovlašteni subjekt u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i
Hercegovine.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila
Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni
subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg
zahtjev nije dopustiv.
VI. Meritum
20. Podnosioci zahtjeva u konkretnom slučaju vide neusaglašenost osporene odredbe i osporene
odluke Vijeća ministara sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. st. 1. i 2. Protokola broj
12 uz Evropsku konvenciju. Također, smatraju da se navedenom odredbom i osporenom odlukom Vijeća
ministara krše i sljedeći međunarodni instrumenti: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
(1966), Opcioni protokoli (1966. i 1989), Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena,
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Evropska socijalna povelja, te Zakon o
zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine.
15
21. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima
navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez
diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo
mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina,
rođenje ili drugi status.
22. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
Član 1.
Opća zabrana diskriminacije
1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj
osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno
ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Nikoga ne smiju diskriminirati javni organi na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u
stavu 1.
23. Ustavni sud podsjeća da član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine osigurava uživanje svih prava i
sloboda predviđenih međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine svim
licima bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Aneks I tačka 7. Ustava BiH navodi listu dodatnih
sporazuma o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Među tim sporazumima
podnosioci zahtjeva su se pozvali na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni
sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Konvenciju o ukidanju svih oblika diskriminacije
žena. Ovom konvencijom je ustanovljeno da države članice osuđuju svaku diskriminaciju žena pri čemu
izraz „diskriminacija žena“, prema ovoj konvenciji, označva svaku razliku. Čan 11. posebno zabranjuje
diskriminaciju žna u oblasti zapošjavanja kako bi se osiguralo pravo na iste mogućosti zapošjavanja.
Dalje, ovom konvencijom držve ugovornice su se obavezale da ć s ciljem otklanjanja diskriminacije žna
u svim vidovima preduzeti sve podesne mjere, uključjuć i zakonodavne, radi izmjene ili ukidanja
postojećh zakona, propisa, običja i prakse koji predstavljaju diskriminaciju žna. Ustavni sud neć
ispitivati Evropsku socijalnu povelju, jer nije navedena u Aneksu I.
16
24. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati predmetni zahtjev u odnosu na član II/4.
Ustava BiH u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i sa drugim međunarodnim
sporazumima. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa
lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju i ako ne postoji objektivno i razumno opravdanje
za takav tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara
1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog
zakonskog tretmana, ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike
Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226). Evropski sud za ljudska
prava je primijenio isti pristup pitanju diskriminacije u odnosu na političko učestvovanje u Bosni i
Hercegovini u odnosu na član 14. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku
konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, presuda od
22. decembra 2009. godine, aplikacije broj 27996/06 i 34836/06).
25. Ustavni sud smatra da je ovaj pristup adekvatan u odnosu na primjenu člana II/4. Ustava BiH i u
kombinaciji sa članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članom 10.
Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i čl. 1, 2. i 11. Konvencije o ukidanju
svih oblika diskriminacije žena. U skladu sa tim pristupom, da bi različit tretman bio objektivno i razumno
opravdan, moraju biti ispunjena dva uvjeta - princip različitog tretmana se može primijeniti u svrhu
postizanja legitimnog cilja i mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava
i cilja čijem ostvarenju se teži.
26. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste da li postoji različiti tretman. Prima facie
se ne čini da se ovo desilo u ovom predmetu s obzirom na to da se član 35. koji regulira porodiljsko
odsustvo odnosi na sve žene koje rade u državnim institucijama. Međutim, treba navesti da se ova
odredba odnosi na mjesto isplate naknada za porodiljsko odsustvo. Također, podnosioci zahtjeva
smatraju da su zaposlenice u institucijama Bosne i Hercegovine koje imaju mjesto prebivališta u Federaciji
diskriminirane na osnovu mjesta isplate kada je u pitanju uživanje prava na naknade za porodiljsko
odsustvo. Naime, podnosioci zahtjeva smatraju da su zaposlenice u institucijama Bosne i Hercegovine sa
mjestom prebivališta u Federaciji diskriminirane u odnosu na zaposlenice čije je mjesto prebivališta na
teritoriji Republike Srpske, ili sa onima čije je mjesto prebivališta u Federaciji zavisno od kantona u kojem
žive.
17
27. Na taj način osporene odredbe se odnose na entitetsko zakonodavstvo o socijalnoj politici. Dok
je u Republici Srpskoj ženama garantirano da će primiti puni iznos plaće, u Federaciji ovo pitanje reguliraju
vlasti Federacije, kao i kantona ili čak općina, što rezultira značajnim razlikama s tim da neki kantoni
nemaju nikakve isplate naknada (vidi specijalni izvještaj Ombdusmana BiH od 12. maja 2009. godine).
Stoga je jasno da član 35. tretira na različit način grupu lica – žene zaposlenice u državnim institucijama –
koje se kao zaposlenice državne institucije nalaze u istoj pravnoj situaciji. Prema tome, ovaj različiti tretman
mora biti opravdan.
28. Drugo pitanje na koje treba odgovoriti tiče se legimitnog cilja kojem teži osporena odredba.
Ustavni sud nalazi da je osporena odredba sadržana u Zakonu o plaćama i naknadama u institucijama
Bosne i Hercegovine i stoga je usmjerena ka garantiranju istih socijalnih prava zaposlenicima iste institucije.
Ovaj cilj je jasan u svjetlu člana 4. ovog zakona i korespondira međunarodnim obavezama BiH kao što je
to precizno navedeno u okvirnom Zakonu o zabrani diskriminacije BiH („Službeni glasnik BiH“ broj
59/09). Ustavni sud mora razmotriti da li se različt tretman mož opravdati raspodjelom odgovornosti
izmeđ držve i entitetā Naime, pitanje socijalne politike potpada pod nadležost entitetā a ne držve. U
tom pogledu Ustavni sud smatra da ekskluzivna nadležost entitetāne uzima u obzir čnjenicu da
porodiljsko odsustvo nije samo pitanje socijalne politike nego i ljudskih prava i njihove zašite.
29. Uzimajuć u obzir navedeno, Ustavni sud podsjeć da se porodiljsko odsustvo naročto odnosi
na prava žna da ne budu diskriminirane i da užvaju adekvatne uvjete rada, pravo na zdravlje, pravo na
privatni i porodiči žvot, te prava djece. Stoga se u izvješaju Bosne i Hercegovine od januara 2004.
godine Komisiji koja ima zadatak da nadgleda primjenu Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije
žna navodi: Prema važećim zakonima iz oblasti rada u Bosni i Hercegovini, zabranjena je svaka
vrsta diskriminacije po osnovu prava na rad i zapošljavanje. Bosna i Hercegovina je potpisnica
više od 66 konvencija iz oblasti rada (MOR) tako da je u proteklom periodu donijela nove zakone
koje je uskladila, u najvećem dijelu, sa konvencijama MOR-a. U novo zakonodavstvo su ugrađeni
međunarodni radni standardi koji osiguravaju potpunu jednakost svih lica na radu i u pristupu
zapošljavanju, zabranjuje se svaki vid diskriminacije i utvrđuju se prava koja su ekonomski i
finansijski održiva s obzirom na stanje privrede Bosne i Hercegovine. Sve beneficije po osnovu rada
jednake su za žene i muškarce (tačka 157). Međutim, ovi navodi nisu ispunjeni u potpunosti, jer isti
izvještaj navodi: Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima pravo na porodiljsko
odsustvo u trajanju od jedne godine. Za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva zaposlenica ima
18
pravo na naknadu plaće, u RS u visini prosjeka posljednje isplaćene tri plaće a u FBiH prema
propisima kantona, u čemu ima razlike u visini isplata (tačka 186).
30. Dalje, Ustavni sud podsjeća da su prijašnje naknade za porodiljsko odsustvo bile vezane za
zdravstvenu zaštitu i socijalno osiguranje. Agencija za osiguranje u Bosni i Hercegovini je nadležna da
uskladi ovaj dio zakonodavne aktivnosti entitetā kako bi se ispunili uvjeti za integraciju u Evropsku uniju.
Obaveza da se ispune zahtjevi za integraciju u Evropsku uniju postoji, također, u pogledu naknada za
porodiljsko odsustvo. Naime, cilj Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine je
stvaranje uvjeta za rad bez diskriminacije u smislu člana II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 1. Protokola
broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također, spomenuti zakon mora poštivati polje prava na slobodu
kretanja lica u skladu sa Uredbom Vijeća Evropske ekonomske zajednice (EEZ broj 1408/71 od 14. juna
1971. godine) o primjeni programa socijalnog osiguranja na zaposlena lica, samostalno zaposlena lica i
članove njihovih porodica koji se kreću unutar Zajednice. Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj U
68/02 od 25. juna 2004. godine u kojoj je navedeno da je materijalni sadržaj jedinstvenog tržišta (član I/4.
Ustava Bosne i Hercegovine) jasno definirao Evropski sud pravde, dajući evropskim zemljama smjernice u
ustavnopravnom razvoju ovog važnog aspekta (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 68/02 od 25. juna 2004.
godine, stav 41, objavljena u «Služenom glasniku BiH» broj 38/04). Stoga, jedinstveno tržše koje
tumač Evropski sud pravde ima interpretativnu moćza ustavnopravni princip jedinstvenog tržša iz čana
I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tom principu, naknade kao šo je porodiljsko odsustvo za
zaposlenice u držvnim institucijama ne bi trebale zavisiti od mjesta prebivališa lica s obzirom na to da
ideja o jedinstvenom tržšu podrazumijeva da držva treba da učni jednako privlačim prilike za
zapošjavanje svim građnima Bosne i Hercegovine, bez obzira na granice entitetā entitetsko držvljanstvo
ili mjesto prebivališa. Podržvajuć sheme koje osigurava osporena odredba, držva je učnila privlačijim
prilike za zapošjavanje unutar držvnih institucija onim građnima koji žve u entitetu koji nudi već
naknade. Dalje, pravo na slobodu kretanja lica zajedno sa drugim slobodama koje su sadržne u principu
jedinstvenog tržša potpada pod princip prava na nediskriminaciju.
31. S obzirom na to da naknada za porodiljsko odsustvo proizlazi iz radnog odnosa u toj instituciji, a
ne iz mjesta prebivališa, razlika koju nameć osporena odredba u skladu sa mjestom isplate nije
adekvatan načn da se postigne najviš nivo ljudskih prava. Ustavni sud smatra da nadležost entitetāda
reguliraju socijalnu politiku nije adekvatna cilju koji se tež postić u socijalnoj zašiti i jednakoj naknadi.
Stoga se mora uzeti u obzir da te zaposlenice rade u držvnim institucijama, a ne u entitetskim institucijama
19
i da, u skladu sa članom 4. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, sredstva
za plaće i naknade zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine osiguravaju se isključivo iz
budžeta. Prema tome, država i entitet imaju zajedničku obavezu ne samo da osiguraju najviši nivo zaštite
ljudskih prava nego i da garantiraju jednaku implementaciju ovih prava. Prema navodima Odbora
CEDAW (Odbor Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena: „15. Odbor izražava zabrinutost
da usvajanje Zakona o jednakosti spolova još uvijek nije doveo do usklađivanja, kako se to zahtijeva,
postojećeg zakonodavstva sa ovim zakonom iako je veći broj izmjena i dopuna formuliran. 16. Odbor
preporučuje državi da ubrza proces usklađivanja zakona kako bi ispunila obaveze iz Zakona o jednakosti
spolova (član 30. stav 2), te, u skladu sa svim članovima Konvencije, pokrene procedure za efikasnu
implementaciju i provođenje tih zakona.“
32. Slijedeć navedeno, Ustavni sud smatra da osporena odredba ne tež zakonitom cilju.
33. Treć, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje proporcionalosti. U vezi sa ovim principom,
Ustavni sud primjećje da se isti cilj (osiguravanje socijalne zašite i jednakih naknada za porodiljsko
odsustvo) mož postić na drugi načn, a ne samo striktnim oslanjanjem na lokalne propise. Zakon o
zabrani diskriminacije obavezuje sve nadleže vlasti u držvi i entitetima da usklade sve propise kako bi se
stvorili uvjeti bez diskriminacije u političom, ekonomskom i socijalnom žvotu u Bosni i Hercegovini.
Ustavni sud ne vidi razlog zašo držvne institucije nisu u stanju da, u skladu sa svojim finansijskim
mogućostima, direktno isplate naknade zaposlenicama, kako bi izbjegli bilo kakav diskriminatorski
tretman, s obzirom na to da je držva obavezna da finansira, izmeđ ostalog, isplate zaposlenicima
institucija u BiH i da predmetna isplata nema utjecaja na bilo koje druge dodatne beneficije koje
zaposlenicima daju entiteti.
34. Dalje, Ustavni sud istič da, iako Bosna i Hercegovina ima kompleksnu ustavnu strukturu (vidi
Odluku Ustavnog suda broj U 5-98, stav 13) bez kvalificiranja njenog ustavnopravnog poretka, u
federalnim državama na nivou Evrope nema sheme naknada za porodiljsko odsustvo koja je slična ovoj. U
svim federalnim državama (npr., Austrija, Njemačka, Švajcarska i Rusija) porodiljsko odsustvo je jednako
za sve zaposlenike, bez obzira na mjesto prebivališta. Jedini izuzetak je Švajcarska u kojoj zaposlenici koji
žive u Kantonu Ženevа imaju dvije dodatne sedmice porodiljskog odsustva u odnosu na druge kantone.
Međtim, federalna vlada je postavila minimum standarda koje moraju ispuniti svi kantoni, osiguravajuć pri
tome da nema velikih razlika izmeđ zaposlenika. Ovaj primjer je tipičn za ideju da dodatna prava mogu
biti na raspolaganju na lokalnom nivou sve dok minimum standarda garantira federalna vlada (uporedi, U
20
3/08, st. 73. i dalje). S druge strane, Ustavni sud poštuje specifičnost ustavnog poretka Bosne i
Hercegovine. Međutim, zajednički ustavni standardi kompleksnih država - posebno na evropskom nivou -
moraju se uzeti u obzir a odstupanja se mogu desiti jedino kada postoji dovoljno opravdanje. U ovom
predmetu Ustavni sud ne nalazi razlog za odstupanja od zajedničkih evropskih standarda.
35. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odredba nije proporcionalna cilju kojem se teži
Zakonom o plaćama i naknadama u institucijama BiH. S obzirom na razlike u naknadama u Republici
Srpskoj i Federaciji, pogotovo u kantonima gdje nema nikakvih naknada za porodiljsko odsustvo,
osporena odredba sadrži diskriminaciju koja je sama po sebi disproporcionalna i čiji intenzitet raste zbog
različitosti propisa u Federaciji.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je član 35. Zakona o plaćama i naknadama u
institucijama u Bosni i Hercegovini diskriminatoran i suprotan članu II/4. Ustava BiH u vezi sa članom 1.
Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, čl. 1, 2. i 11. Konvencije UN o ukidanju svih oblika
diskriminacije žena, kao i članu 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članu 10.
Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
37. Razmatrajući predmetni zahtjev u odnosu na osporenu odluku Vijeća ministara, Ustavni sud je
ustanovio da je članom 1. navedene odluke propisano da se njome uređuju način i postupak ostvarivanja
prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za porodiljsko odsustvo u skladu sa
članom 35. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine i članom 50. stav 1.
Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine. Dakle, proizlazi da je navedena odluka Vijeća
ministara donesena i na osnovu osporene odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i
Hercegovine. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud zaključio da je
osporena odredba Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine diskriminirajuća, te
da je suprotna članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku
konvenciju, proizlazi da je prestankom važenja osporene zakonske odredbe prestao pravni osnov za
donošenje osporene odluke Vijeća ministara.
VII. Zaključak
38. Ustavni sud smatra da je osporena odredba člana 35. Zakona o plaćama i naknadama u
institucijama Bosne i Hercegovine suprotna članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 1.
21
Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, čl. 1, 2. i 11. Konvencije UN o ukidanju svih oblika
diskriminacije žena, kao i članu 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i članu 10.
Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer dovodi do različitog tretmana
zaposlenica u institucijama Bosne i Hercegovine, a za takvo razlikovanje Ustavni sud nije našao razumno i
objektivno opravdanje, zbog čega je diskriminirajuća. Kao posljedica navedenog, Ustavni sud zaključuje
da je prestao pravni osnov za donošenje osporene odluke Vijeća ministara, jer je donesena na osnovu
osporene odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.
39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je
odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i
obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović