|
Lejla Ka -> RE: Postepeni prirodni prestanak dojenja (1.6.2010 10:53:41)
|
Megi, neki standardni doručak bi sadržavao žitarice i mliječni proizvod, sa dodatkom voća, možda i povrća, jaje.
Konkretno, griz na mlijeku (ako ga niste uveli možeš početi tako da staviš više vode, malo mlijeka pa vremenom povećavaš količinu mlijeka, takođe ako ne želiš uvoditi kravlje mlijeku u prehranu još možeš griz praviti na vodi uz dodatak voća), palenta sa jogurtom ili mladim sirom, kriška integralnog hljeba tanko namazana puterom ili mladim sirom. Ne znam u kojoj ste fazi sa konzumacijom jajeta, ako ste još samo na tvrdokuhanom žumancetu možeš sa nekim omiljenim povrćem izpasirati žumance. Ovo samo nabrajam, ti znaš šta tvoje dijete najbolje prihvata. I ne mora biti 5 dana drugačiji doručak, možeš i tri varijante vrtiti, samo da tu bude raznih stvari.
Šta si inače davala za doručak?
Majčice potpuno si u pravu. Svako je dijete priča za sebe. Evo kod naše Delly djevojčica je jednostavno "prerasla" dojenje u uzrastu od 10 mjeseci (možda i ranije, ali se majka trudila da produži ishranu svojim mlijekom) i nije to baš tako rijedak slučaj. Dok bi druga sisala do škole. Slažem se i da je što je dijete starije dojenje sve više vid maženja, utjehe, način savladavanja teškoća ili samo ubijanja dosade. Slažem se takođe da je puno teže izbaciti nočne podoje, naročito ako ih je puno.
Imala sam slično iskustvo kao ti, i to baš nedavno. Bili smo se sveli na 2-3 podoja, jedan za uspavljivanje, jedan za dobro jutro i jedan eventualno kad dođemo kući poslije posla. Onda se razbolio, i počeo dojiti kao novorođenče. Ja mu jednostavno u bolesti nisam mogla uskratiti njegov jedini tada poznati način utjehe i savladavanja bola i slabosti. Sad se polako vračamo u normalu i opet smo na početku. Ja ne osjećam neku presiju da prestanem u potpunosti, naše dojenje mi ne predstavlja smetnju u svakodnevnim obavezama i aktivnostima. No moja želja da ga više ne uspavljujem dojenjem, da mu dosadu ne ubija dojenje počinje da nadvladava onaj osjećaj da je njemu dojenje (makar i psihički) neophodno. Kroz njegove reakcije vidim da ta neophodnost nestaje.
U zadnje vrijeme sam počela da mu u situacijama koje meni nisu zgodne odbijem dati da doji. On glasno negoduje, pa onda postaje tužan, ali onda traži da se mazi, i ja ga mazim i nosim. Nekako kroz sve prolazim osluškujući sebe i njega, vjerujući svom instinktu, i zaista dobijam povratne informacije šta činiti u određenoj fazi. Nekad i fulim, pa se vratim na početak. Čini mi se da je to važno, jer je svaki donjenački par majka-djete jedinstven i oni se najbolje poznaju između sebe.
Neki opći savjeti i iskustva mogu poslužiti kao smjernice ali samo majka zna koje će funkcionisati dobro za njeno dijete i u kojem trenutku.
|
|
|
|