SdZ
|
Sjecam se kao da je bilo jucer..
Prije godinu dana,moj otac je bio stanovnik ovog svijeta,sretan sa svojom porodicom,radio kao i svako drugi covjek,imao ciljeve koje je htio postici,zelje koje je htio ostvariti i onda dodje taj dan,dan kao i svaki drugi,bar smo tako mislili do trenutka kad je poceo da se gubi,kad je njegovo tijelo pocelo primiti neku ljubicas_tu boju i svaki pokusaj mame,seke ili mene bio je uzaludan.Azrail mu je uzeo dusu pred nama,pred njegovim curama,u rukama moje mame je izdahnuo i posljednji pogled uputio mojoj sekici i meni Tad sam shvatila jos jednom uvjerila da je covjek nemocan pred Allahovom odredbom.
Suze,bol navirali su u istom trenutku.Bezbroj pitanja,a nigdje odgovora.Odvezli su ga u bolnicu i opet se javila ona nada,posljednja,mozda je ziv,mozda ce se vratiti,ali nije.Vratili su ga,ali u sanduku.
Svi ti ljudi koji su nam prilazili,koji su prolazili kroz kucu bili su cudni,znala sam sta se desava,ali ponekad sam se znala upitati"Sta oni rade ovdje,gdje moj babo".Trudila sam se da ublazim bol svojoj sekici koja je imala samo 11.godina,pricala sam joj o Bogu,o Bozijoj odredbi,o sudbini,a i sama sam u nekim trenucima se gubila i pitala "Zasto".
Onda je dosao taj dan,kako kazu"posljednji ispracaj".Bilo je tesko,neopisivo tesko.Stotine ljudi koji su dosli pokazali su mi da je moj babo stvarno bio VELIKI covjek,covjek koji iza sebe ostavlja trag,covjek kojeg ce se svi sjecati s lijepom rijeci i rekla sam "Boze,hvala ti,hvala sto je bas on moj babo,sto sam ja bas njegov ponos,sto sam jedan od najbitnijih tragova koje ostavlja iza sebe".
I otisao je,nema ga vise.Nema vise onog kuckanja od prozor,nema vise njegovih koraka po kuci,nema njegovog zvanja,nema njegovog lika,jednostavno NEMA GA.Ali ima,u mom srcu,odatle nikad nece otici.
Ne prodje dan,a da na njega ne pomislim,ne prodje mjesec,a da ga ne sanjam,ali ne prodje dan da ga neko drugi ne spomene,da ne kaze lijepu rijec za njega i to me dize do neba.
Godina koja je iza nas,bila je preteska,nema rijeci kojom bi se opisala tezina koju je godina iza nas prouzrokovala.Bol,suze bili su nam cesti gosti i danas i bit ce uvijek jer fali,fali dio nas.
Jedna godina je sitnica na osnovu onih godina,koje ako Bog odredi,budemo dozivjeli,ali nijedna nece uspjeti izbrisati njega i njegov trag koji ce ostati zauvijek urezan u nasim zivotima.
Godina koje tece za mene je posebno teska.On ne zna da ce njegova curica ove godine biti u bijelom,da cu zapoceti novi zivot s covjekom koji me voli i kojeg volim.
Zao mi je sto nisam provodila vise vremena s njim,sto nisam bila maza njegova,sto ga nisam vise grlila i ljubila,sto ga nisam vise slusala iako znam da je umro s ponosom na moju sekicu i na mene jer ga ni u cem nismo obrukale,svi su mu govorili lijepo o nama i voljela bih mu reci da ne brine da cemo i dalje biti dobre,njegov ponos i njegovo sve.
Drage moje,provodite sto vise vremena sa svojim roditeljima jer Bozija odredba je neizbjezna i nikad ne znamo kad ce se desiti.
Ja vjerujum u Boga,ali mislila sam da ce moj babo duze zivjeti jer imao je samo 47.god.kad je otisao na onaj svijet zato ljubite ih i grlite stooo viseee jer kad odu kasno je,ja sad uzivam u snu druzeci se sa svojim babom
_____________________________
<3 28.6. <3
Zivot je dobio svoj smisao...
|
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
nekako mi previse bilo tesko da napisem Umrli roditelji ili tome slicno. 
i ona je sad moj cijeli svijet.Teško jeste ali iz ove kože se ne može i zato moraš da nastaviš dalje jer oni ne bi voljeli da nas vide tužne već vesele ljude koji slave život.
