Želiš da odustaneš od takmičenja? Prije nego potvrdiš svoju odluku, upoznaj se s detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (23.04.-27.04.2018) prilikom dolaska na portal prepoznajemo i omogućimo ti nesmetano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.
Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku. Nastavkom korištenja smatra se da se slažete s korištenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".
Saznajte više!
Drage forumasice, trazila sam slicnu temu, ima samo da li ste nekoga izgubile u ratu, medjutim nema nesto konkretno.
Izgubila sam babu prije 2 godine, kao da je bilo jucer, svako malo me krenu uspomene, tuzne i vesele, zao mi je sto nisam pazila svaku sekundu kako cu ga pogledati, kako cu mu se obratiti, da iskoristim svaki tren u dobrocinstvu prema njemu.
Jutros me malo spopala nostalgija, i sjetih se da prenesem svima vama, da ako su vasi dragi roditelji blizu vas, trudite se i iskoristite svaki slobodni tren da ih nazovete, odete u posjetu, pomognete i sve ostalo.
Hvala Bogu moj babo je zaista bio divan covjek, posten, vjernik, ma stotinu nekih pozitivnih stvari koje me cine ponosnom na njega ali eto ipak naidje covjeku neka tuzna minuta i dan, pa mora sa nekim podjeliti.
Draga Lalana, nisam mogla otvoriti video, a iskreno mi je žao zbog tvoga babe . Da dragi Bog da, da ga pronađete živog i zdravog, nikad se ne zna.... Zaista si u pravu što kažeš da se svaki trenutak s roditeljima treba koristiti, ja živim 120 km od svojih, MM 100 km od svojih, a jako sam vezana i za jedne i za druge, ne mogu zamisliti dan da se ne čujemo telefonom. Tužni su dani poput Bajrama kada ga slavimo sami, a porodica daleko, kada se nešto desi- lijepo ili ružno - želimo da smo u trenutku tu da podijelimo s njima sreću ili brige, ali ne može.... Ali da ne jadikujem puno, ima ih i na većoj udaljenosti i težih situacija... Zaista trebamo shvatati porodicu kao veliko bogatstvo i to nijednog trenutka zaboravljati, pa i onda kada ima nerazumijevanja - sve je to prirodno i prolazno - ne treba se zamjeriti
_____________________________
"Ne hodaj po zemlji nadmeno, jer zemlju ne možeš probiti ni planine u visini dostići."
scarlett, on nije nestao, mozda se nisam dobro izrazila, nego je preselio na bolji svijet. Jeste, tuzno je sto mi stvarno tek kada nesto izgubimo, znamo istinski da ga cijenimo, ali tada bude kasno. Zato drage moje sve koje imate to bogatstvo njegujte ga, pazite i cuvajte.
Iskreno mi je zao zbog tvog gubitka,i upravu si kad kazes da tek kad izgubis nesto znas koliko ti nedostaje.Ja nisam izgubila roditelje ali sam izgubila brata i sestru,sestra je umrla poslije poroda a brat poginuo u ratu.Ja sam tada jos bila mala,pa mi njihov odlazak i nije nesto puno znacio mislim imala sam sedam godina,sta je djetetu od sedam godina zanimljivo nego igra i samo igra.Ali ja odrastam a oni mi sve vise nedostaju,čeznem za njima cesto razmisljam,uhvati me nostalgija za samo jednim zagrljajem,onda mi misli odu na drugu stranu,kad mi roditelji presele na Ahiret sta onda kako onda ici sama kroz ovaj okrutni svijet.Ja sam udata imam ja i dijete,sve to popunjava veliki dio praznine ali onda dođe Bajram.moja mama place,meni tesko oko srca a moj babo skriva suze a znam da mu je tesko,i onda sve ispocetka,dani idu a bol ne jenjava ostaje prisutna u mojoj dusi.......... nisi sama draga moja i vjeruj da znam kakvu prazninu osjecas,ali to je zivot na kraju rodis se da bi na kraju umro
emy mila dzaba tako je, kao sto recce svi cemo umrijeti ali nadati se i truditi za Onaj svijet, da barem tamo uspijemo i ako Bog da spojimo se sa svojima najmilijima.
...jest me rastužilo Ja svog oca do 22 godine nisam mogla spomenuti bez suza, izgubila sam ga kad sam imala 3 godine...od tada mogu, a da ne plačem, a teško je...fali ti nešto što ni sam ne znaš šta je, jer nisi imao priliku to spoznati...samo kad vidiš da drugi otac drži svoje dijete tebi teško, nešto a ne znaš što... Čuvajte brakove, ne dozvolite da djetetu fali taj dio ljubavi..moj je otac umro, ali ne shvatam da neko bez jakog razloga dozvoli da mu dijete odraste bez oca...(ne mislim na velike probleme)
_____________________________
...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:) Odjednom je sve dobilo boje...
Draga Lalana, ja sam se tek 10 godina nakon smrti mog oca počela oporavljati, 10 godina sam bauljala kroz život u nekom polu stanju, bili smo jako vezani.
Znam da sam, kad sam bila trudna sa prvim djetetom i poslije, njegovu prvu godinu, bila jako ljubomorna na svoje vlastito bebče jer on ima svog oca a ja svog nemam više
Ama strašno prestrašno al vrijeme liječi sve, život te ponese dalje, šta li...
Danas me tuga uhvati kad shvatim da ni jedno unuče nije dočekao i pitam se pitam šta bi on s njima i kako
_____________________________
veliki dječak 16.10.2004. i mali dječak 16.08.2009.
Danas me tuga uhvati kad shvatim da ni jedno unuče nije dočekao i pitam se pitam šta bi on s njima i kako
Da ne pričam o ovome Ali,ja kažem, tako je dragi Bog htio...takva je sudbina i nema šta, pomirila sam se sa tim, i mislim da mi je Bog uzeo oca, ali mi je zato dao mnogo drugih stvari i hvala Mu na svemu
_____________________________
...iskrica u oku, toplina u dodiru, sunce u osmijehu..čine da se osjećam sretnom, dušo mamina:) Odjednom je sve dobilo boje...
Molim Allaha da vam nadoknadi vas gubitak,zaista je tuzno citati ovakve stvari.Imam ih oba hvala Bogu,ali me puno strah da ih ne izgubim. Ne radi mi gore link.Jel ovo isto: http://www.youtube.com/watch?v=ZvlzfQovBKg
_____________________________
”A robovi Milostivog su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove; odgovaraju: - Mir vama”!
moj babo je preselio prije 4 godine,tacnije 31.12.2005 iznenada i kako su bili drzavni praznici taj isti dan mu je bila i dzenaza i tewhid,nismo imali vremena ni da skontamo sta bi,preselio ujutro poslijepodne dzenaza... kao i svakom odnosu roditelj-dijete bilo svega (narocito kad sam ja mislila da sam u pravu),a danas kad je kasno shvatam sta mi je govorio i volila bih da se neke stvari nikada nisu desile i da nikada nisam bila ljuta na njega niti on na mene al to je valjda zivot...molim dragog Allaha dz.s. da mu oprosti grijehe i pokloni lijepi Dzenet,a meni mojoj porodici sabur i ima dan kad cemo se sresti i molim Allaha dz.s. da i prema nama bude milostiv
Vidim svima je otprilike isto, jer ipak nije to jednostavno prebroditi, ako se uopste moze nazvati tako, cini mi se da se nikad ne prebrodi do kraja, ali sta ces, opet hvala Allahu na svemu. jasmin nije to, evo probacu opet, meni radi i onaj gore link http://www.youtube.com/watch?v=ngmG72hgInM
Ja sam imala 14...sestra 9 godina...to jutro 92'' god. igrali smo karti nas troje a mama je pravila rucak...Odjednom je ustao i rekao idem malo da proset_am brzo se vracam... Vratio se sa vrata poljubio seku pa mene i rekao: " Eto me brzo...nastavljamo igru cim se vratim"... Gledale smo ga kroz prozor...mahao nam je...slao puse...U daljini su se cule granate...pucanje...galama... Moj tata se nikad nije vratio da nastavimo gdje smo stali...Moj tata je iz Dobrinjske bolnice preko barikada prevezao 5 ranjenika do bolnice Kosevo i na povratku kuci...nama...gubi mu se svaki trag... Cekala sam svog tatu svako jutro...svaku noc...svaki dan...Prolazili su tako dani...mjeseci...godine...Mama nas je sama vodila kroz zivot...usmjerila na prave puteve...Nekako sam i sama preskocila jedan dio djetinjstva prerano odrasla...jer sam osjecala potrebu da joj uvijek budem pri ruci...da pomognem...da njega zamjenim... Zivot nas je gazio...trao...ostale smo bez icega...ali opet se zajedno borile kroz zivot ziveci u nadi da ce nam jedno jutro TATA ipak pokucati na vrata... Kucanje se culo 2006 godine...ali nije bio on...bio je covjek koji nam je saopcio da je na osnovu DNK analize krvi nas TATA pronadjen... 04.06 2009 sahranjen je dostojanstveno...kao covjek velikog srca...a nasa srca su zauvijek ostala ranjena... opet ponosna jer dao je svoj zivot da spasi 5 mladih zivota...
...Izvinite na ovom postu...kad sam ugledala naslov teme neki osjecaji su me preplavili...i jednostavno sam morala da pisem...
_____________________________
Cunce nase majo...29.09.2008 Jos jedno sunce nas je obasjalo 23.08.2011...
daja_sa Taman sam se bila malo smirila i urazumila i sada citam tvoj post Ali na stranu tuga i plac i ceznja, budi PONOSNA na svoga oca, i na svoju majku koja vas je dovela uz Boziju pomoc do danas. Tu smo jedna za drugu
Bas veceras da naletim na ovu temu Moj babo je preselio na bolji svijet prosli cetvrtak. Obicno se cujemo telefonom navece kad uspavam dijete ako ga nisam stigla nazvati u toku dana. Noc ranije ga nisam nazvala, imala sam vremena, ali sam kontala, ma hajde zvacu ga sutra. Naredni dan je bio prelijep, suncan, vratila sam se iz set_nje s bebom, a on zove na telefon, pricali smo o nekakvim prevarenim zirantima (kako se covjeku gluposti urezu u memoriju). Nekoliko sati nakon toga zvoni telefon, vidim broj nasih komsija na vikendici, odmah sam znala iako mi nisu rekli, samo su mi kazali da je otisao u hitnu. Kao da mi je neko cijelu zgradu stavio na tih pet kvadratnih centimetara na prsima, toliko me je stislo. Kontam, idem klanjati aksam pa cu onda zvati da vidim sta se desava, jer znam da poslije necu imati snage i poslije namaza zamolim Boga da sve bude uredu s mojim babom, a osjecam da ga vise nema. I nije ga bilo.
Toliko me grize sto sam nekad bila odbojna, nervozna, ljuta, sto sam u sebi svasta pomisljala, sto ga nisam pazila bolje i vise iako sam mogla (pogotovo u zadnje vrijeme), sto ga nisam razumjela niti sam to pokusavala, sto sam bila nadmena i ohola, sto nisam cijenila sve sto je ucinio u zivotu za mene. Da mi nije nista drugo do zivota dao trebam mu biti do neba zahvalna, a kamoli sto me je pazio, volio i ispunjavao sve moje zelje. Dobri moj babo. Djeca su uvijek nezahvalna i nikad ne znaju uzvratiti svu ljubav i paznju svojim roditeljima.
malena sharena, basum sagosum, Duso budi jaka, i moj najveci savjet ISPLACI se kad god ti naidje, jer trpati takve zalosti u sebe je nesto najgore, vjeruj miiii I imaj na umu, da smo svi Allahovi i nnjemu se vracamo. Odlicno znam kako se osjecas samo molim te nemoj trpati u sebe ni pod koju cijenu, Placi, placi koliko god ti dusa osjeca. Nemoj sebe kriviti za prije, nego se trudi da umjesto krivnje dovis puno za svoga babu, to ce koristiti i tebi, a njemu ce povecati stepene.
Ja sam imala 14...sestra 9 godina...to jutro 92'''' god. igrali smo karti nas troje a mama je pravila rucak...Odjednom je ustao i rekao idem malo da proset__am brzo se vracam... Vratio se sa vrata poljubio seku pa mene i rekao: " Eto me brzo...nastavljamo igru cim se vratim"... Gledale smo ga kroz prozor...mahao nam je...slao puse...U daljini su se cule granate...pucanje...galama... Moj tata se nikad nije vratio da nastavimo gdje smo stali...Moj tata je iz Dobrinjske bolnice preko barikada prevezao 5 ranjenika do bolnice Kosevo i na povratku kuci...nama...gubi mu se svaki trag... Cekala sam svog tatu svako jutro...svaku noc...svaki dan...Prolazili su tako dani...mjeseci...godine...Mama nas je sama vodila kroz zivot...usmjerila na prave puteve...Nekako sam i sama preskocila jedan dio djetinjstva prerano odrasla...jer sam osjecala potrebu da joj uvijek budem pri ruci...da pomognem...da njega zamjenim... Zivot nas je gazio...trao...ostale smo bez icega...ali opet se zajedno borile kroz zivot ziveci u nadi da ce nam jedno jutro TATA ipak pokucati na vrata... Kucanje se culo 2006 godine...ali nije bio on...bio je covjek koji nam je saopcio da je na osnovu DNK analize krvi nas TATA pronadjen... 04.06 2009 sahranjen je dostojanstveno...kao covjek velikog srca...a nasa srca su zauvijek ostala ranjena... opet ponosna jer dao je svoj zivot da spasi 5 mladih zivota...
...Izvinite na ovom postu...kad sam ugledala naslov teme neki osjecaji su me preplavili...i jednostavno sam morala da pisem...
svaka cas_t tvom tati daja _sa upoznata sam sa cijelom pricom i od ranije i uvijek se i u bilo kojem drustvu kada se spomene ime tvog tate spomene sa velikim postovanjem radi onoga sta je bio
Ringeraja.ba koristi "kolačiće" za pružanje boljeg korisničkog iskustva, praćenje posjećenosti i prikaz oglasa. Postavke prihvata kolačića podesite u vašem internet pregledniku.
Saznajte više!
Odštampaj
. Da dragi Bog da, da ga pronađete živog i zdravog, nikad se ne zna.... 
dzaba tako je, kao sto recce svi cemo umrijeti ali nadati se i truditi za Onaj svijet, da barem tamo uspijemo i ako Bog da spojimo se sa svojima najmilijima. 
