|
Ella_H -> RE: Zene sa Hidzabom (6.6.2012 20:18:06)
|
Ostavljanje onoga što nas se ne tiče
.
Naša sreca na ovome svijetu, kao i spas od bolne kazne na Ahiretu, se temelje na vjerovanju u Allaha, dž.š., kao i cinjenju dobrih djela. Kaže Allah, dž.š.: "Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka cini dobra djela i neka klanjajuci se Gospodaru svome ne smatra Njemu ravnim nikoga!". (Prijevod znacenja - El-Kehf, 110.)
Poslanik, s.a.v.s., kaže: "Dat mi je jezgrovit i kratak govor." (Taberani i Darekutni) Pod jezgrovitim govorom Poslanika, s.a.v.s., se podrazumijeva njegova sposobnost, data od Allaha, dž.š., da velika znacenja i brojne koristi izrazi u kratkim crtama na najljepši i najjasniji nacin, a primjer ovakvog govora je svakako i hadis: "Od ljepote Islama covjeka je ostavljanje onoga što ga se ne tice." (Tirmizi u Sunenu, Ibn Madže u Sahihu)
Ovaj hadis i pored svoje kratkoce i malog broja rijeci, sadrži brojne propise vezane za ponašanje, tako da ga ulema svrstava medu cetiri hadisa iz kojih se grana svako dobro djelo.
Pošto ovaj hadis sadrži mnoge koristi, pokušacemo, sa Allahovom dozvolom, pojasniti neke od njih. Prije svega, u pocetku hadisa: "Od ljepote Islama covjeka...", vidimo kako Poslanik, s.a.v.s., bodri muslimane da teže dostizanju visokih stepena u vjeri, a to su ljepota Islama i potpunost imana. Iz ovoga vidimo da iskrenom mu'minu nije svojstveno da se zadovolji niskim stepenima ukoliko je u mogucnosti da dosegne vece položaje. Poznato je da se onaj ko iz kovcega punog dragulja uzme samo jedan dragulj, a u stanju je da ponese citav kovceg, ne može baš pohvaliti pamecu, pa tako i onaj ko je zadovoljan necim drugim osim Džennetul-firdevsa, najuzvišenijeg Dženneta, nema kod sebe poleta, niti odlucnosti. Pravog mu'mina karakterišu pronicljivost i inteligencija koje ga tjeraju da uvijek teži dosezanju najvrednijeg i da uvijek pokušava da se u svemu poistovjeti sa dobrim ljudima i poslanicima na celu sa Muhammedom, s.a.v.s. Zbog toga on ne staje kod odredene granice u dobru do koje je stigao, nego uvijek povecava svoja dobra djela, kako bi povecao i svoj iman, a znamo da se iman, po shvatanju ehli sunneta vel džemata, povecava sa pokornošcu, a smanjuje sa griješenjem.
Pošto je svaki covjek sklon greški, a u prirodi covjeka je zaborav i ljubav prema strastima, onda svaki musliman mora da pazi na svoj iman, konstantno ga obnavljajuci, kako bi se spasio od Allahove srdžbe. Iman je poput odjece, kako dolazi u hadisu: "Zaista se iman troši u svakome od vas, kao što se troši odjeca, pa tražite od Allaha da obnovi iman u vašim srcima." (Hakim i Taberani)
Šta misli onaj ciji se iman toliko istroši i podere od vatre? Onaj ko se ne brine o svome imanu, i koji ga ne poboljšava, niti obnavlja, izložen je u svakom trenutku opasnosti pada u fitnu, napadima šejtana, kao i mogucnosti da upadne u valove nevjernickih ideja, kojima je ovo vrijeme pretrpano.
Takoder, covjek nije u stanju da obnovi svoj iman, niti da uljepša svoj Islam, osim ukoliko se prihvati onih stvari koje su bitne za njegov život na oba svijeta i ostavi sve što ga se ne tice. S druge strane, što covjek više uljepšava svoj Islam, to ga više tjera da ostavi ono što ga se ne tice od harama, sumnji, prezrenih djela, kao i besposlica, koje su u osnovi dozvoljene, ali za kojima covjek nema potrebe, poput viška hrane, pica, govora, spavanja itd... Sve ove stvari ne zanimaju iskrenog mu'mina koji upotpuni svoj iman i dostigne stepen ihsana, a ihsan je da obožava Allaha kao da Ga vidi, a ako Ga i ne vidi, onda Allah njega vidi.
VAŽNOST SVIJESTI O ALLAHOVOM STALNOM NADZORU NAD NAMA
Covjek nece moci ostaviti sve stvari koje ga se ne ticu, osim sa obožavanjem Allaha, kao da Ga vidi, a to videnje biva duševnim zamišljanjem Njegove moci, velicine i potpunosti, ili u najmanju ruku da obožava Allaha, zamišljajuci Njegovu blizinu i da ga Allah vidi u ma kom stanju on bio, jer se od Njega ništa ne može sakriti. Kada covjek dostigne ovaj stepen, kod njega se rada nova osobina, a to je stid od Allaha, dž.š., i on tada ostavlja, zbog Allaha, sve ono cega se stidi. Kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Stid od Allaha je da cuvaš glavu i ono o cemu razmišljaš, da cuvaš stomak i ono cime ga puniš, da se sjecaš smrti i iskušenja, a ko želi Ahiret, ostavlja ukrase dunjaluka, pa ko ovo ucini, on se istinski stidi Allaha dž.š.." (Tirmizi, Ahmed) Neka ulema kaže: "Stidi se Allaha u omjeru Njegove blizine tebi, i boj se Allaha u omjeru Njegove moci nad tobom."
Kada covjek osjeca Allahov nadzor nad sobom, svojim rijecima i djelima, i kada sam sebi obracunava racun prije nego mu bude obracunavano, tada mu postaje lahko da se udalji i ostavi ono što ga se ne tice, kao i ono za cime nema potrebe, jer i bez tih stvari, njegov život može da bude lijep i ugodan. Kada ostavi stvari koje ga se ne ticu, onda mu je lahko da se posveti stvarima u kojima mu je spas i korist na oba svijeta. To su stvari bez kojih ne može, poput hrane, pica, odjece i bracnog života, a koje su nužne za jacanje njegova tijela, za odmor, kao i za produženje ljudske vrste. Ovo su stvari koje ga se ticu i koje mu donose spas i korist ovoga svijeta, a ono što mu donosi spas na Ahiretu je traženje i sticanje znanja, mudrosti i pohvalnih osobina, rad na uklanjanju pokvarenih osobina iz svoje duše, kao i stalni pokušaji u ostvarivanju duhovne potpunosti.
Cak se i neophodne dunjalucke potrebe mogu pretvoriti u ibadete kod onoga ko doživljava Allahov stalni nadzor nad sobom, jer se i obicno spavanje pretvara u ibadet, ako se njime nijeti duhovni i tjelesni odmor, kako bi se dobila snaga za obavljanje ibadete. Ovako je i sa ostalim dozvoljenim stvarima, koje sa dobrim nijetom postaju ibadeti za koje covjek biva nagraden, kao što kaže Poslanik, s.a.v.s.: "... i vaše opcenje sa ženom je sadaka." Kažu: "O Božiji Poslanice, zar i kada neko zadovolji svoju strast, ima nagradu za to?" Kaže: "Šta mislite, da ju je zadovoljio sa haramom, da li bi imao grijeh? Pa i ukoliko je zadovolji sa halalom ima nagradu za to." (Muslim)
1. Šta znaci ostavljanje onoga što te se ne tice?
Prva stvar, koja se podrazumijeva pod ovim ostavljanjem, odnosi se na cuvanje jezika od pokvarena i lažna govora, kao što kaže Poslanik s.a.v.s.: "Od ljepote Islama covjeka je da što manje govori o onome što ga se ne tice." (Ahmed)
Kaže Omer Ibn Abdulaziz: "Ko bude smatrao svoj govor svojim djelom, govorice samo ono što ga se tice." Ovo je tacno, zato što mnogo ljudi ne smatra svoj govor djelom za koje ce biti odgovoran, tako da je veliki dio njihova govora upravo oko onoga što ih se ne tice, niti za cime imaju potrebu. To je razlog zbog cega mnogo griješe upravo govorom, za što ce biti pitani i odgovorni.
Medutim, ono što je još gore, jeste cinjenica da su psovkama, ogovaranjem, nemimetom i laži, zamijenili pohvalan govor za koji bi bili nagradeni, ali su oni samo uzalud potrošili dragocjeno vrijeme, uzevši ono što je prezreno, umjesto onoga u cemu je svako dobro.
Kada je Muaz, r.a., tražio savjet od Poslanika, s.a.v.s., on mu je preporucio šutnju, osim zbog dobra, pa ga Muaz, r.a., pita: "Da li cemo biti kažnjeni zbog onoga što su naši jezici govorili?" Poslanik, s.a.v.s., ga udari po stegnu rekavši: "Teško tebi Muaze, da li ce ljudi biti bacani u Džehennem, osim zbog onoga što su njihovi jezici izgovarali? Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti od zla. Govorite dobro i bicete nagradeni, i šutite od zla i bicete spašeni." (Hakim i dr.)
Kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Sve što sin Ademov izgovori je protiv njega, a nikako za njega, osim naredivanja na dobro i zabranjivanja zla, kao i sjecanja (zikra) na Allaha, dž.š.,...". (Tirmizi, Ibn Madže)
Ljudi koji su sjedili u halki kod Imama Sevrija se zacudiše ovom hadisu, tako da on rece: "Zašto se tome cudite? Pa zar nije Allah, dž.š., rekao: "Nema dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela cine, ili da se uspostavlja sloga medu ljudima." (Prijevod znacenja - En-Nisa, 114.)
Kaže Kerhi: "Govor roba o onome što ga se ne tice je znak da ga je Allah, dž.š., napustio." Stvari koje se ne ticu covjeka ponekad mogu biti vezane za njegov dunjaluk ili Ahiret, a ponekad to mogu biti stvari vezane za njega ili za nekog drugog.
Primjeri stvari koje se covjeka ne ticu, a vezane su za njega:
- Upadanje u širk, novotarije i razne izmišljotine, koje odvode covjeka sa Pravog puta u zabludu, da nas Allah sacuva od toga.
- Žudnja za nekim velikim grijesima, kao i neoprezno upadanje u male grijehe, koji, ukoliko se objedine, mogu covjeka i upropastiti.
- Posezanje za zabranjenim stvarima koje covjeka odvracaju od namaza i sjecanja na Allaha dž.š., a od njih, tri su najopasnije: konzumiranje alkohola i drugih opojnih sredstava, kockanje koje uzrokuje raspad porodice, kao i opsjednutost muzikom i muzickim instrumentima, koji pobuduju nifak u srcima i koji su prethodnica bluda.
- Opsjednutost nekim zabranjenim sredstvima za razonodu, poput šaha, kartanja i dr., u kojima musliman upropaštava svoje vrijeme ili novac, a ponekad i oboje. U ovo spadaju i putovanja, ciji cilj nema šerijatsku osnovu, kao i prikupljanje statua, slika i drugih skupih besposlica.
- Citanje od koga nemamo koristi, poput citanja prica koje pobuduju strasti ili odvode citaoca u neki zamišljeni svijet. U to spada i literatura koja navodi na kriminal i nasilje, kao i ona koja navodi na zadivljenost nevjernicima ili grješnicima.
- Pretjerivanje u istraživanju nekih zamršenih i beskorisnih pitanja od kojih nama koristi u dunjaluckom, a ni u ahiretskom pogledu. Takva pitanja su npr. o nejasnim ajetima, o pojedinostima vezanim za prijašnje narode i poslanike, kao i pitanja vezana za gajb, poput bica Allaha, dž.š., i Njegovih svojstava, nacina stvaranja meleka, stvari vezanih za džine, kao i ostale stvari koje cisti Šerijat nije spomenuo, niti nas je Allah, dž.š., zadužio da ih spoznamo ili pitamo o njima. Od najopasnijih stvari ove vrste je pretjerivanje u pitanjima koja su vezana za odredenje (el-kada vel-kader), jer Poslanik s.a.v.s.: "Kada se spomene kader, vi šutite." Ispravni prethodnici su prezirali istraživanje i udubljivanje u ove stvari, kao i u stvari koje se nisu desile i koje ce se teško desiti.
Primjeri stvari koje se covjeka ne ticu, a vezane su za druge:
1. Otkrivanje privatnih stvari drugih ljudi postavljanjem nepristojnih pitanja, kao: odakle ideš, gdje ideš, ko ti je bio u kuci, da li si kupio to i to, zašto ti to uradio itd.
2. Nepristojno nametanje svog mišljenja drugima u vezi sa stvarima kod kojih odlucuje licni ukus pojedinca, koji biva u skladu sa Šerijatom, poput nacina razmještanja namještaja, boje automobila itd.
3. Zanimanje za sramote drugih i njihovo prenošenje. Najopasnije je uvelicavanje tih sramota, cime se objedinjuje gibet sa lažima, što je znak malog nifaka.
4. Donošenje suda o ljudima da li ce biti od stanovnika Dženneta ili Džehennema, zaricanje da ce Allah, dž.š., nešto sigurno uraditi ili preporucivanje nekih ljudi, tj. govor da oni nemaju grijeha i da zbog toga zaslužuju Džennet. Kaže Allah, dž.š.: "Ne povodi se za onim što ne znaš! Sluh, i vid, i razum, za sve to ce se, zaista, odgovarati." (Prijevod znacenja, El-Isra, 36.)
Kaže Poslanik, s.a.v.s.: "Ne preporucujte sami sebe. Allah najbolje zna ko je dobrocinitelj od vas." (Muslim)
Od Džunduba ibn Abdullaha, r.a., se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., pricao kako je neki covjek rekao: "Tako mi Allaha, Allah nikada nece oprostiti tom covjeku.", pa je Allah, dž.š., rekao: "Ko se to zarekao da Ja necu oprostiti tom covjeku? Ja sam mu vec oprostio, a osujetio sam tvoje djelo (tj. tvoje rijeci se nisu ispunile)." (Muslim)
6. Uhodenje u cilju saznavanja grešaka i sramota drugih ljudi, što je zabranjeno Allahovom vjerom u bilo kom obliku i bilo kojim sredstvom.
Preuzela sa sebil.eu
|
|
|
|