|
Medić* -> RE: Zene sa Hidzabom (25.12.2011 18:50:59)
|
Čestitanje nemuslimanima njihovih praznika 127Share
[image]http://www.akos.ba/images/stories/vjera/2011/5543207businessmancongrcestitanje.jpg[/image]Neznanje je najveći čovjekov neprijatelj i najveća opasnost po ljudski rod. Zbog neznanja čovjek čini nepravdu prema drugima, uništava okolinu u kojoj živi, oholi se, ustaje protiv istine, vodi ratove, pravi nered na Zemlji, a zbog neznanja će i kobno završiti ovaj svijet i biti nesretan na onom. Iako je islam vjera znanja, čitanja, promišljanja i istraživanja, vjera koja ne priznaje čak ni vjerovanje bez znanja, vjera u kojoj se ni bilo koji obred ne može obaviti bez njegova poznavanja, ipak su muslimani u svom praktičnom životu daleko do toga.
Nepoznavanje suštine islama je jedan od glavnih razloga što su neki muslimani svojim postupcima izazvali svu ovu halabuku koja se danas u svijetu vodi protiv islama i muslimana. Nepoznavanje osnovnih božanskih načela koja regulišu odnose muslimana sa nemuslimanima je također, kroz historiju pa sve do danas, bilo jedan od uzroka nekorektnog odnosa jednih prema drugima.
Božanska načela koja regulišu odnos muslimana sa nemuslimanima
A da bi se te greške u međusobnim odnosima muslimana sa nemuslimanima donekle umanjile ili eventualno iskorijenile, neophodno je svakom muslimanu da ima na umu sljedeća univerzalna načela koja regulišu te odnose:
a) Da je čovjek, bez obzira na njegovu vjeru, naciju, jezik, boju kože, itd., najodabranije Allahovo stvorenje. Kur'an je po tom pitanju jasan i decizan: "Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali…" Ta odlikovanost nalaže da se svakom čovjeku mora priznati njegovo pravo i sloboda.
Kada je pored Poslanika, a.s., prošla dženaza, ustao je iz poštovanja prema njoj. Rečeno mu je: «Allahov Poslaniče, pa to je židovska dženaza?!» Rekao je: «Zar nije čovjek?!»
b) Da su multireligioznost, multikulturalnost i multinacionalnost Božije određenje, jer je Allah na ovom svijetu čovjeku dao razum i pravo na slobodu izbora i opredjeljenja: "Ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje… "A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio." Međutim, oni će se uvijek u vjeri razilaziti.
Dakle, musliman vjeruje da se Allahovo određenje ne može spriječiti i da je u onome što On odredi pravda, dobro i mudrost, svejedno mogao to shvatiti ili ne.
Zato njemu ne pada ni na kraj pameti prisiljavanje ljudi da postanu muslimani. Zbog toga što mu to nije dozvoljeno ni pomisliti, a kamoli uraditi, jer je to direktno oprečno sa njegovom doktrinom. "Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici."
c) Da musliman nije zadužen za obračunavanje ljudi zbog nevjerovanja i zablude, jer ovaj svijet nije svijet konačnog obračuna. To je isključivo Allahovo pravo na Sudnjem danu, gdje će On presuditi ljudima i reći ko je bio u pravu a ko u krivu.
Zbog toga, musliman ne osjeća nikakve kontradiktornosti između svog vjerovanja i nevjerstva nemuslimana, i naređenja da se mora ophoditi prema njima na najljepši način: da bude pravedan prema njima, da im čini dobro i da prizna njihovu ideološku opredijeljenost.
d) Musliman mora imati na umu da je Allah naredio pravdu i pravičnost i da voli lijep moral i lijepo ophođenja pa makar i sa nevjernicima, a da ne voli nepravdu i da kažnjava nasilnike, pa makar oni bili i muslimani.
Allah je rekao: "Neka vas mržnja koju prema nekima ljudima nosite ne navede da nepravedni budete. Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha."
Poslanik, a.s., je rekao: «Dovi mazluma, pa makar i nevjernik bio, put uslišenja je otvoren.»
Ibn Tejmijje je rekao da će Allah pomoći pravedna vladara pa makar on i nevjernik bio, a da neće pomoći nasilnika pa makar on i musliman bio.
Kada se gore sve ima na umu, vjerujem da će se lakše živjeti i kretati, da će život biti draži, razumljiviji i tolerantniji, i sa puno manje grešaka i nepravde prema drugima.
Status čestitanje praznika nemuslimanima od strane muslimana
Pitanje o kom se najviše vode polemike kod nas pa i u islamskom svijetu jest pitanje dozvoljenosti čestitanja praznika nemuslimanima od strane muslimana. Oko tog pitanja se svake godine vode žestoke rasprave u kojima se ide do krajnosti, a ponekad se potegnu i riječi nevjerstva i licemjerstva za one koji drugačije misle i imaju drugačiji stav od onih koji su sebe i svoje mišljenje uzeli za mjerilo vjere i muslimanstva.
Da bismo to pitanje osvijetlili i na njega dali adekvatan odgovor i na taj način makar malo doprinijeli smirivanju strasti u razvijanju tolerancije među komšijama muslimanima i nemuslimanima, odlučili smo o tome prevesti fetvu relevantnog stručnjaka dr. Jusufa Karadavija. U toj fetvi šejh Karadavi odgovara na pitanje o dozvoljenosti čestitanja praznika nemuslimanima od strane muslimana. Zbog njene važnosti i značaja prevest ćemo je u cjelini. U njoj je dr. Karadavi rekao sljedeće:
«Hvala pripada Allahu i neka je spas na Allahova Poslanika. A potom...
Bez sumnje je pitanje koje je brat postavio važno i osjetljivo. Upravo onako kako ga je i opisao. O njemu sam bio pitan u različitim evropskim zemljama i Americi, od strane braće i sestara koji tamo žive i koji se susreću sa kršćanima i uspostavljaju sa njima različite veze i odnose koje život nameće, jer oni s njima zajedno rade, studiraju, žive itd. A nisu rijetke ni situacije kada musliman direktno u tim vezama osjeća učinjeno i iskazano dobročinstvo od nemuslimana, kao npr. iskreno mentorstvo gdje mentor nemuslimana bez ikakve pristrasnosti pomaže studentu muslimanu da se iškoluje i stekne određena iskustva.
Nakon svega toga se postavlja pitanje kakav musliman stav treba zauzeti prema nemuslimanima koji su miroljubivi prema njemu, koji nisu neprijateljski raspoloženi prema muslimanima, ne bore se protiv njih zbog vjere i ne izgone ih iz njihovih domova, niti to podržavaju?
Časni Kur'an je u dva ajeta donio ustav koji reguliše odnose muslimana sa nemuslimanima. U njima je Uzvišeni rekao sljedeće: "Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah zaista, voli one koji su pravični - , ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu."
Dakle, u ajetu se pravi razlika između nemuslimana koji su miroljubivi prema muslimanima i onih koji nisu.
Prema onima koji su miroljubivi u ajetu se propisuje pravednost i dobročinstvo. Riječ el-kist u ajetu označava pravdu, a riječ el-birr dobročinstvo i nešto što je vrijedno. I to je veći stepen od pravde. Pravda je da uzmeš svoje pravo, a dobročinstvo je da se odrekneš dio svoga prava. Pravda el-kist i el-'adl znače da se da nekome njegovo pravo i da mu se ono nimalo ne umanji, a dobročinstvo el-birr znači da mu se povećava njegovo pravo sa dobročinstvom i nečim vrijednim.
A druga grupa nemuslimana s kojima ajet zabranjuje prijateljevanje su oni koji su neprijateljski raspoloženi prema vjernicima, koji ratuju protiv njih i koji ih bespravno izgone iz njihovih domova. To im sve čine samo zbog toga što vjeruju da je Allah njihov gospodar, i to upravo onako kako su se i Kurejševići i mekanski idolopoklonici odnosili prema Poslaniku, a.s., i njegovim ashabima.
Kur'an je pri definiranju odnosa muslimana sa miroljubivim nemuslimanima upotrijebio riječ el-birr. A ta riječ je upotrijebljena i kod najveće čovjekove obaveze poslije obaveze koju ima prema Allahu, a to je dobročinstvo prema roditeljima.
Buharija i Muslima bilježe da je Esma, Ebu Bekrova kćerka, došla Poslaniku, a.s., i upitala ga: «Allahov Poslaniče, došla mi je majka a idolopkonkinja je. Ona me ne pazi niti mi šta daje. Da li da je lijepo dočekam i primim?» «Lijepo dočekaj i primi svoju majku», rekao joj je.
Ovakav odnos Poslanik, a.s., preporučuje prema majci idolopoklonkinji, a poznato je da su kršćani i židovi u islamu privilegovaniji od idolopoklonika.
Kur'an je čak dozvolio hranu sljedbenika Knjige i tazbinstvo sa njima. O tome se u Kur'anu veli: "Dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša jela su njima dozvoljena; i čestite vjernice su vam dozvoljene, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas."
Neophodno je da brak sa sljedbenicom Knjige bude zasnovan na ljubavi između supružnika kako to Kur'an jasno i potvrđuje: "Jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost."
Jer kako je moguće da muž ne voli svoju ženu, domaćicu njegove kuće, životnog saputnika i majku njegove djece? Kada je Uzvišeni odnos između supružnika definirao na sljedeći način: One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća.
Nužno je da takav brak također proizvede i rodbinu po tazbinstvu, jer je to jedna prirodna veza među ljudima. Na to Kur'an ukazuje u sljedećem ajetu: On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbinstvu.
Nakon toga neophodno je da se desi i materinstvo i sve ostale obaveze i dužnosti koje dijete po islamu ima prema majci. Nakon izloženog, može se postaviti pitanje: da li je dobročinstvo i lijep odnos prema majci nemuslimanki da joj dijete ne čestita njen najveći praznik? Kakav odnos djeteta treba da bude prema njegovoj rodbini sa majčine strane (kognatima), tj. djedu, nani, daidži, tetki i njihovoj djeci? Svi oni kod njega imaju svoja prava. Uzvišeni o tome veli: A srodnici, po Allahovoj knjizi, preči su jedni drugima. Allah zahtjeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini i da se bližnjim udjeljuje.
Pa ako materinsko i rodbinsko pravo od muslimana i muslimanke nalažu da poštuju majku i rodbinu kako bi tako istakli svoj pristojan i lijep moral, širinu srca i poštivanje rodbine, onda im druga prava nalažu da se pokažu kao ljudi visokog i neupitnog morala. Poslanik, a.s., je Ebu Zerru oporučio sljedeće: «Boj se Allaha gdje god bio, poslije lošeg djela uradi dobro, pobrisati će ga, i prema ljudima se lijepo ponašaj.» Dakle, u hadisu Poslanik, a.s., mu nije rekao da se lijepo odnosi prema muslimanima, nego općenito prema ljudima.
Također je Poslanik, a.s., eksplicite preporučio lijepo ophođenje sa nemuslimanima i upozorio na osornost i grubost u tim odnosima.
Kada se neki židovi došli kod Poslanika, a.s., i pozdravili ga na nedoličan način rekavši mu: Es-Samu alejke ja Muhammed. Što u prijevodu znači: Neka je propast i smrt na tebe, Muhammede. Kada je to Aiša, r.a., čula rekla je: „Neka je i na vas propast i prokletstvo Allahovi neprijatelji.“ Poslanik, a.s., ju je nakon toga ukorio zbog takvog odgovora. Rekla mu je: „Pa zar nisi čuo Allahov Poslaniče šta su ti rekli?!“ „Čuo sam i rekao im: neka je i na vas“, odgovorio joj je Poslanik. a.s., i rekao:“ Aiša, Allah voli blagost u svakoj situaciji i stvari.“
Obaveza čestitanja nemuslimanima njihovih praznika postaje veća ako oni čestitaju muslimanima islamske praznike. Zbog toga što nam je Uzvišeni naredio da na lijepo uzvratimo lijepim, a da na pozdrav uzvratim ljepšim pozdravom ili u najmanju ruku istim. Uzvišeni o tome veli: Kad pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite, jer će Allah za sve obračun tražiti.
Neprihvatljivo je po islamu da musliman bude manje plemenit i slabijeg morala od nemuslimana, nego je obaveza da njegov moral bude plemenitiji i na većem stepenu, sukladno hadisu:“Najbolji vjernik je onaj koj je najljepšeg morala.“ „Poslan sam da usavršim lijep moral.“
Prenosi se da je neki vatropoklonik rekao Ibn Abbasu, r.a.,:“ Es-Selamu alejkum“, na što mu je Ibn Abbas odgovorio:“ Ve alejkumu-s-selam ve rahmetullahi veberakatuhu.“ Pa su ga neki začuđeno zbog toga upitali: „Zar njemu govoriš: Allahova milost na tebe?!“ Ibn Abbas je rekao: „Pa zar ne živi u Allahovoj milosti?!“
A čestitanje nemuslimanima njihovih praznika je još preče ako želimo da ih upoznamo sa islamom, da im se približimo i da im učinimo islam i muslimane bližim i razumljivijim. A tako nešto se ne može postići putem ignoriranja i udaljavanja jednih od drugih.
Poslanik, a.s., je tokom cijelog mekanskog perioda naspram kurejševičkih idolopoklonika bio lijepog morala i ophođenja, i pored toga što su ga provocirali i rovarili protiv njega i njegovih prijatelja. Toliko je bio lijepog morala i poštenja među njima da su kod njega pohranjivali vrijedne stvari za koje su se bojali da im se ne ukradu. I kada je Poslanik, a.s., učinio hidžru u Medinu ostavio je Aliju, r.a., da im ih vrati.
Dakle, dozvoljeno je muslimanu, islamskom centru, islamskoj ustanovi itd., da čestita nemuslimanima njihove praznike i to usmenim ili pismenim putem, pod uvjetom da te čestitke ne sadržavaju nešto što je u koliziji sa islamskim načelima, poput krsta i sličnog, jer islam u osnovi poriče samu ideju križa. "Niti su ga ubili a niti su ga razapeli, nego im se to samo pričinilo."
Uobičajene riječi ili fraze koje se izgovaraju pri čestitanju neislamskih praznika nemuslimanima od strane muslimana ne involviraju nikakvo priznanje njihove vjere ili zadovoljstvo s njom. Tu se čini kurtuzaije radi, koja je uobičajena među ljudima u takvim prilikama.
Također nema nikakve zapreke da musliman primi poklon od nemuslimana i da mu uzvrati na poklon, jer sam Poslanik, a.s., je primao poklone od nemuslimana. Ali treba paziti da se ne razmjenjuju pokloni koji su zabranjeni muslimanima, poput alkohola, svinjskoga mesa itd.
Ja znam da su neki pravnici, poput Ibn Tejmijje, bili ekstremni po pitanju čestitanja idolopokloničkih praznika i praznika sljedbenika Knjige, i protiv učestvovanja na njima. On je svoj stav o tim praznicima iznio u vrijednom djelu Iktidau-s-sirati-l-mustekimi muhalefetu ehli-l-džehimi.
Ja se slažem s njim po pitanju proslavljanja tih praznika od strane muslimana. Kao što to svake godine rade neki muslimani i proslavljaju i obilježavaju Novu godinu više nego što proslavljaju Ramazanski ili Kurbanski bajram. To je bez ikakve dileme zabranjeno. Mi imamo svoje praznike, a oni imaju svoje.
Međutim, ne smatram da ima išta lošeg da se čestita praznik onima s kojima nas veže rodbinska veza, komšiluk, prijateljstvo ili bilo koja druga društvena veza koja nalaže ljubav i lijep odnos.
Šejh Ibn Tejmijje je donio spomenutu fetvu na osnovu prilika koje su vladale u njegovo vrijeme. A da je doživio naše vrijeme i vidio različite odnose među ljudima i „smanjenje“ svijeta, koji je postao kao jedno malo selo, i vidio veliku potrebu muslimana da surađuju sa nemuslimanima, gdje su oni nažalost postali profesori muslimanima u mnogim naukama i umjetnostima, i vidio potrebu islamske misije, nužnosti približavanja nemuslimanima kako bi se musliman mogao predstaviti u liku miroljubive a ne nasilne osobe, u liku koji obveseljava i raduje a ne koji plaši i odgoni, i da je vidio da čestitanje od strane muslimana svom komšiji, radnom kolegi i profesoru, nekog njihova praznika ne nosi u sebi zadovoljstvo muslimana sa kršćanskom doktrinom niti njihovo podržavanje u nevjerstvu, po viđenju muslimana. I da je vidio da sam kršćanin proslavu tih praznika ne smatra nekim vjerskim obredom kojim se približava Bogu, već da je to kod njega postao, u većini slučajeva, nacionalni ili državni običaj i navika koju su ljudi usvojili i uobičajili, kako bi u tome uživali u prazniku, hrani, piću i međusobnoj razmjeni poklona među rodbinom i prijateljima. Dakle, da je Ibn Tejmijje doživio naše vrijeme i vidio sve to, sigurno bi, Allah opet najbolje zna, promijenio svoje mišljenje, ili bi ga ublažio, jer on je u svojim fetvama uvažavao vrijeme, mjesto i prilike u kom se izdaju fetve.
Sve ovo do sada što je rečeno odnosi se na vjerske praznike. A što se tiče nacionalnih praznika, poput dana državnosti, ili društvenih praznika, poput praznika rada, dana žena itd., dozvoljeno je muslimanu da ih čestita i da učestvuje u njima, kao državljanin države u kojoj živi, ili kao onaj koji boravi u njoj, pod uvjetom da se kloni zabranjenih stvari koje se rade na takvim obilježavanjima i proslavama. Iz knjige Savremena fikhska pitanja autora dr.Sulejmana Topoljaka
|
|
|
|